Zoran je nakon nekoliko godina u New Yorku zaključio da je mentalitet Hrvata identičan onom koji se vidi u najdubljem dijelu Bronxa, gdje je frajerima bitno samo imati što veći auto sa što sjajnijim felgama i snažnijim zvučnicima. Fora im je kada žele impresionirati klinke koje maštaju o svijetu iz videospotova.
Ova iseljenička predrasuda po mnogočemu je dobila potvrdu u oglasu MUP-a o kupovini dvaju blindiranih automobila, po svemu sudeći namijenjenih predsjednici države i premijeru. Unutrašnjost im izgleda kao stvorena za nekoga iz klana Kardashian, a od vanjskog svijeta ih dijeli neprobojna, blindirana barijera čelika i stakla.
Ne zezajmo se, nije to diplomatsko vozilo. To je auto za pljačkanje banaka. U hrvatskoj verziji, za prepad na kladionice. Bio bi idealan za početničku ekipu Pink Panthersa koja hoće iznijeti dragulje u hipsterskom ruksaku nakon što ulete kod Van Cleef & Arpels ili Tiffanyja, eventualno koji od židovskih dućana u Antwerpenu. Ali i to je staromodno i nasilno. Danas bi i oni zbrisali na skejtu. Ozbiljni pljačkaši koriste softvere i prebace lovu na svoj račun uz jutarnju kavu u pidžami. Čak i u Hrvatskoj se tako radilo, tijekom rata s vukovarskom poslovnicom ondašnje Fine. Nema dva razloga zašto bi trebali baciti lovu na to.
Bolje je da tim novcem ložimo kamine u domu za one bez doma, imalo bi više smisla. To nije automobil za duga putovanja. Koristit će ga, eventualno, na relaciji od Markova trga ili Pantovčaka do aerodroma. Premijer sigurno neće završiti u džungli bez osiguranja gdje bi mu trebala strojnica u automobilu, stakla otporna na automatsku pucnjavu iz neposredne blizine, samogaseći sustav protiv požara, balistička zaštita razine CEN 6/7, ili minimalno VR9. Sanader si je zaslijepljeno priuštio blindirani BMW otporan na udare granate, a novi automobili koje kupuje Vlada duplo su skuplji. Sanaderov BMW ponekad je vozila jedna od njegovih kćeri ili ga je vozač muljao pa dao automobil nekoj zgodnoj plavokosoj curi. Tada je taj automobil imao smisla. Ovi koštaju 13 milijuna kuna.
Prosječan Hrvat nema pojma koliko je to novca, niti u životu ima priliku vidjeti toliki novac, osim na televiziji. Treba mu oko tri života teškog rada da bi zaradio toliko. Benzin nije uračunat u tih približno milijun i sedamsto tisuća eura.
Premijer je možda gledao Captain America i odlučio nabaviti automobil kojim se može izvući iz uličnog prepada, nešto što razgovara s vozačem i, kada je vozač usred napada holivudski zabavan pa pita - radi li išta u ovom automobilu, kompjutor odgovori - da, klima-uređaj je savršeno ispravan. Ili premijer možda ispunjava neku želju predsjednice koja je sličan automobil vidjela tijekom susreta s američkim i ruskim predsjednicima, ali ne treba očekivati ni da će se ona naći u prijetnji pred zlikovcima s kojima se može boriti samo 007.
Hrvatska je, realno, mala zemlja. Strašno je nebitna na svijetu. Ozbiljan maratonac je pretrči za vikend, domoljub je zagrli u tri zagrljaja, a Todorić nahrani za Božić. Ne treba se ni začuditi ako, zahvaljujući uspješnom iseljavanju, iPhone 9 bude imao aplikaciju s telefonskim brojevima i mailovima svih njenih stanovnika, a u Dnevniku nam počnu javljati da cijela zemlja ostvaruje pravo na sezonsko sniženje u H&M.
Stvarno nismo nikome prijetnja niti ikakva ozbiljnost, više smo dekoracija u geostrateškim pričama. Nismo ni zemlja u kojoj se okupljaju važni lideri, a čak i da se okupe, jeftinije nam je unajmiti takve automobile. Uostalom, napasti blindirani automobil je samo pitanje izbora naoružanja za napadača, ništa drugo. Blindirani automobil je statement, stav. Isto kao i utrka u naoružanju avionima. Impresionira samo jednako nervozne susjede, ali ne odvraća od opasnosti niti ikoga realno štiti.
Uostalom, spasiti jednog lidera ne znači obraniti zemlju, a ako nam sigurnost zemlje ovisi o sigurnosti jedne osobe, u prilično smo velikoj frci. U glavi. Dodatno, zemlja čiji lideri trebaju ovakav auto nije prijateljska, u njoj se nitko ne osjeća zadovoljno. Zemlje u kojima se premijeri na posao voze biciklom, kao Danska, usprkos svemu, značajnije su od Hrvatske. Pokazivanje snage blisko je povezano sa stupnjem nesigurnosti i straha.
Oni koji se toliko boje da se žele izolirati sasvim sigurno nisu ljudi koji će produžiti svoj stol za večeru da bi podijelili s prijateljima, nego ljudi koji će, kao narečeni Todorić, živjeti iza zida da ih ne vide obični ljudi. Dođe na isto kada u lokalu pogledate glasnog razmetljivca kojemu smeta pogled pa počne prijetiti. Neukus i strah, uvijek. Da, mogli smo pričati o siromašnim vatrogascima i gladnima u Hrvatskoj, ali to bi bilo patetično i uzaludno.
A u konačnici bi opravdavalo razmetljivost jer bi podrazumijevalo da, kada se namire svi, onda mogu na red doći i ovakvi automobili. Ne bi trebali, nikada. Osim ako se premijer i predsjednica plaše da će na cesti sresti Horvatinčićevu sinkopu ili da će ih Milijan Brkić zamijeniti za tramvaj. Tu nema spasa. To bi bilo prokletstvo sudbine. Ovo je nešto drugo.