Ima neke simbolike da 25. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske radnici Ine u Sisku slave spremni da vlastitim tijelima zaustave prijevoz nafte u Rijeku i posljedično gašenje svoje rafinerije. Svečani prijemi državnog vrha, misa zahvalnica i prigodni koncerti državna su pompa. Realna Hrvatska prisiljena je braniti ostatke ostataka kompanije koja je još u jugoslavenskoj državi bila ponos nacije. Četvrt stoljeća samostalnosti hrvatska je država dočekala ekonomski temeljito očerupana.
Ima li razloga za slavlje?
Naravno da ima. Slobodna i samostalna Hrvatska bila je devedesetih općenarodni projekt i referendumom potvrđeni nacionalni prioritet. Ali potpuna je laž, koja se može čuti ovih slavljeničkih dana, da je Hrvatska postigla sve svoje strateške ciljeve. Kao, država je stvorena i obranjena i punopravna je članica zapadnih integracija.
Zašto bi to bila laž?
Zato što su sve to tek sredstva. Država ne može biti sama sebi cilj. Može i treba biti instrument prosperiteta naroda. Isto vrijedi i za Europsku uniju. Nažalost, hrvatska je država ekonomski neuspješna. Uskoro će biti najsiromašnija zemlja EU. Postala je, opet, izvoznica radne snage. Sama nije sposobna osigurati posao ni vlastitom sve malobrojnijem stanovništvu.
Tko je kriv za takve porazne rezultate?
Rat je svakako unazadio Hrvatsku, ali jednako tako i lopovska privatizacija te pogrešan model ne samo ekonomskog, nego i društvenog razvoja. Ali razloge debakla, možda i povijesnih dimenzija, treba tražiti prije svega u političkim elitama. Koje su krajnje neodgovorno upravljale državom i uspjele upropastiti značajan dio njenih stečevina. Primjer Ine sve govori. MOL je, vodeći se vlastitim interesima, tu kompaniju nemilosrdno očerupao jer mu je Hrvatska to omogućila. U predaji Ine sudjelovalo je mnogo hrvatskih ruku, od premijera, ne jednoga, ministara, mnogih, do korporativnog menadžmenta. Rezultat njihova štetočinskog djelovanja? Hrvatske interese sada brane goloruki radnici u Sisku.