Razgrađuje se Agrokor, iz PBZ-a nakon dvadeset godina odlazi Božo Prka, a Hrvatska pokreće svoje prve korake na putu prema euru. Da smo i zamislili dinamičnu, budućnosti okrenutu jesen, sigurno ne bi bila dinamičnija od postojeće.
Nemaju sva tri spomenuta sidra ovojesenske dinamike ni jednaku težinu ni jednak kvalitativni predznak. Dobrovoljni odlazak Bože Prke, posljednjeg velikog bankara iz prve hrvatske generacije bankarskih šefova ne treba izjednačavati s nedobrovoljnim odlaskom Ivice Todorića, koji je također bio čvrsta konstanta tranzicijske Hrvatske. Ulazak u eurozonu formalizirat će postojeće stanje, ali i zajedno s ulaskom u Schengen, što bi se trebalo dogoditi ranije, dovršiti proces hrvatskog priključenja Europskoj uniji. Sva tri događaja znak su da Hrvatska ulazi u novo razdoblje odrastanja. Sva tri donijet će vruć vjetar u politički završetak godine.
Nema nikakve sumnje da će saborsko povjerenstvo za Agrokor pokušati saslušati i što Božo Prka ima za reći o vezama koncerna, banaka i politike. Prka je bio ministar u doba kada je Agrokor postajao velikim – u Valentićevoj i na početku Matešine Vlade, a u Ministarstvu financija bio je već u doba Franje Gregurića, tada kao pomoćnik ministra financija. Kronološki podsjetnik: Agrokor je 1992. godine kupio Jamnicu, 1993. Zvijezdu, 1994. Konzum i Ledo, a 1995. se registrirao kao koncern.
Upravo Prka je u doba Vlade Nikice Valentića napravio prvi hrvatski državni proračun i time, još dok je bio ministar, Privrednu banku koju će preuzeti dvije godine kasnije oslobodio od polulegalne uloge neformalne državne riznice. PBZ je dugo godina, uz Zagrebačku banku (pa onda i sve ostale banke u državi) bio veliki kreditor Agrokora, a PBZ-ov (danas Intesin) novčani fond pretrpio je značajan gubitak zbog velike izloženosti Agrokorovim obveznicama.
Prkin odlazak ne mora se nužno vezati uz krizu Agrokora. Kada je čovjek dvadeset godina na čelu jedne od dviju najvećih banaka u državi, nije teško shvatiti ni prirodni zamor materijala. Lako je međutim pretpostaviti da je, nakon tih dvadeset godina suradnje, materijalno namiren zauvijek, odlučio Intesu poštedjeti političkih pritisaka iz sabornice.
Za razliku od Prkine najave dobrovoljnog odlaska, Todorić Agrokor napušta teška srca. Prka nije vlasnik PBZ-a, iako nesumnjivo osjeća povezanost prema banci koju je iščupao iz stiska države, ali Todorić jest vlasnik koncerna, čak i danas kada je bez upravljačkih ovlasti. On je taj koji ga je izgradio. Sada kad je razvlašten, on se neće ustručavati da javnosti predstavi one koji su u gradnji njegovog koncerna sudjelovali pomažući mu financijski ili politički. On to ne smatra grijehom, sabornica bi, međutim, mogla eksplodirati.
U tom kontekstu, oživljavanje rasprave o hrvatskom uvođenju eura možemo smatrati dobrodošlim povratkom na civilne teme. Istraga i kažnjavanje krivaca za najveći bankrot u kratkoj povijesti države možda će zadovoljiti pravdu i strahom zaustaviti prevelike apetite današnjih aspiranata na Todorićevu poziciju, ali sami po sebi neće učiniti boljim život hrvatskih građana. Ulazak u monetarnu zajednicu s EU pretpostavlja radikalan pomak u načinu razmišljanja o budućnosti.
Kada Ivan Lovrinović, saborski zastupnik stranke Promijenimo Hrvatsku, napada Vladu i HNB da inicijativom za uvođenje eura skreću pažnju od dosadašnjih promašaja, ne vode računa o nacionalnom interesu i slijepo slušaju Bruxelles, on pokazuje da je cilj njegove stranke i kruga ljudi koje ona zastupa zaustaviti mijenjanje Hrvatske. Umjesto da postane otvorenom sudionicom najbogatijeg zajedničkog tržišta na svijetu, ona bi se po njima, barem monetarnom i ekonomskom politikom, trebala čvrsto zatvoriti unutar državnih granica. Umjesto da sama bude sukreator europskih politika, ona bi se trebala boriti protiv ”nametanja politike iz Bruxellesa”.
Citiram Velimira Šonju: ”Glavno načelo rada u politici i PR-u glasi da kada se nešto ponovi tisuću puta nije više važno je li istina ili laž. Odnosno, nije važno je li stvar uopće dovoljno analizirana da bi se moglo utvrditi je li istina ili laž. Tako je i s vrijednošću kune. Mnoštvo ljudi je mnogo puta ponovilo tvrdnju da je kuna precijenjena.” Jednako tako, mnoštvo ljudi je tisuću puta ponovilo da će nam euro naškoditi, da Hrvatska vodi politiku po diktatu Bruxellesa, ali i Berlina, Washingtona, pa čak i Moskve, da je privatizacija (a ne rat i poratni kriminal) uništila hrvatsku ekonomiju, da je Europska unija zlo, da se u Jugoslaviji živjelo bolje i slobodnije...
Točno je međutim da Hrvatska vodi samostalnu, ali lošu politiku. Točno je da je prvi poratni krug privatizacije u velikoj mjeri bio otplata dugova onima koji su financirali osposobljavanje Hrvatske za njenu obranu (prisilno ilegalno zbog nametnutih sankcija) i točno je da se taj dio privatizacijske povijesti dugoročno pokazao štetnim. To međutim ne čini lošom i samu privatizaciju.
Točno je, naime, jednako tako da veliki sustavi koji su izbjegli tu prvu, mračnu rundu otplate dugova (Tesla Ericsson, Končar, Pliva, Podravka, članice današnje Adris grupe, Kraš...) danas, iako privatizirani, posluju dobro, kao što dobro posluju i privatne kompanije koje nisu svoj biznis temeljile na odnosima s državom, nego su se od početka usmjerile na otvoreno tržište koje donosi EU. Sve one, kao i većina drugih koje se upravo osnivaju, a okrenute su kvaliteti vlastitog proizvoda, živjet će bolje na velikom otvorenom tržištu.
Euro, kao i pridruživanje schengenskom prostoru, samo su posljednje stanice našeg puta započetog 1990. godine. Tek nakon njih, putovat ćemo dalje zajedno s ostalima iz EU, ravnopravni točno toliko koliko će dobra biti politika Zagreba, a ne Bruxellesa.