Zatvorit će se 68. dubrovačke ljetne igre večeras u 22 sata koncertom Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, ispred crkve Sv. Vlaha, u srcu Grada. Povoljno je što ne nastupa dubrovački Simfonijski orkestar, koji je krasio otvorenje. Slušao sam ih poslije, u sklopu programa Igara, u Kneževu dvoru: razvlače Mozarta kao mački rep i ne možeš ih tolerirati. Gostujuća harfistica pak je sama morala dotegliti svoj delikatan instrument pred orkestar, na bauštelskoj dvokolici, pa ga s nje i svući… Domaće su snage dakle nejake, a nikad ne znaš kakvi su gosti. Ove je godine za program utrošeno 12,7 milijuna kuna, od toga 8 milijuna javnog novca: gradskog, županijskog, državnog. Golem iznos za prosječne hrvatske prilike, ali ne i za dubrovačke. Rezultat: Igre se sve više utapaju u turističko ludilo grada i postaju sve više upravo lokalno događanje, kakva mjesna pojava nalik utrci lađa. Tu i tamo dogodi se koncert, jedna divna opera producirana je na Lokrumu, više kao kuriozum, dvije dramske premijere, nešto poezije i izložbi u Sponzi. Za 47 dana 80 izvedbi svega toga, i folklora, i baleta, i još koječega. Pokoji bi dan išla jedino jedna predstava…
Po interesu publike, ulaznica se grozničavo tražila tjednima, glazbeni događaj sezone ipak bijaše pjevački koncert Bože Vreće u Kneževu dvoru, pjevača sevdaha odjevena u zlatnu haljinu… Vrećo očito ima apsolutni sluh, i nona mu je iz Dubrovnika, ima i slomljeno srce, jer ga je, reče, dečko prevario, pa sad pjeva, tetoviran poput Maora, golih ruku u svili, u finom djevojačkom ruhu, iscrpne bosanske tužbalice o krahu žensko-muških veza… Za sve to slavi ga New York Times, a evo se i Knežev dvor napokon uglavio i kao svojevrsna depandansa nekog elitnog njujorškog noćnog kluba.
Dubrovačke ljetne igre najvažniji su kulturni proizvod Grada i Županije, a gradska uprava i županijska uprava kao da ne znaju što bi s njima. Deset ili petnaest milijuna kuna njima je ništa, s obzirom na to da je samo dubrovački proračun davno premašio iznos od pola milijarde kuna, i očito problem nije u novcu. Ili možda jest: previše ga ima i previše je ljudi za njega zainteresirano.
Neku konkretnu ideju nemaju ni u Ministarstvu kulture, no zapravo i nije njihov posao da iz Zagreba Dubrovčanima smišljaju kulturnu politiku. Doduše, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek jest Dubrovkinja…
Bilo kako bilo, ovako dalje nema smisla raditi. Igre će postati svrha same sebi, postat će čisto lokalna manifestacija u jednom masovnim turizmom poharanom gradu, ako se ne poduzmu odlučne mjere.
Evo, kad je kazalište posrijedi, svaki dan za trajanja festivala morale bi igrati barem dvije kazališne predstave. Za gotovo isti novac za koji ih danas igra deset puta manje. Naime, zašto se uz velike ne rade i male predstave, još više ambijentalne? Što glumci ne bi "zaskakali" turiste svojim krležijanskim skečevima, nekom gosparskom vrstom uličnog teatra?
Dvije dramske premijere s velikim glumačkim ansamblima koje se odigraju ukupno ni deset puta nisu racionalno ulaganje. I onda se oko njih stvara logična nervoza: hoće li uspjeti? Moraju uspjeti! Što ako propadnu, a mi potrošili tri milijuna kuna? Mogli smo za te pare kazalište izgraditi…
Mnogi glumci, osobito mladi, koji u tim velebno zamišljenim dramskim produkcijama jalovo statiraju, mogli bi istodobno praviti i predstave gdje nešto i kažu, neki lik prikažu…
Dubrovnik je tradicionalno mjesto za inicijaciju kazalištaraca i trebalo bi tu tradiciju unaprijediti. U duhu grada bile bi studentske ljetne družine. Umjesto dvije, trebalo bi napraviti četiri dramske premijere. I kome bi kruna pala s glave da se predstave napokon titluju na engleski jezik? Zar stvarno nitko tko stiže u Grad ljeti više ne želi gledati Shakespearea na domaćem jeziku? Zar neće stranci, obrazovani, upravo činjenicu da mogu čuti Shakespearea na novom jeziku, dakako uz titlove, doživjeti kao kulturni izazov?
Još kad bi se podigla ili kupila zgrada za smještaj svih tih silnih umjetnika koji pristižu na Igre, barem onih mladih, a ove je godine svih vrsta umjetnika i logističara pristiglo oko dvije tisuće, a ne da im se posvuda plaća noćenje, uštedjelo bi se dovoljno novca za opet nove programe…
Kad je glazbeni program posrijedi, treba ga učiniti najskupljim mogućim proizvodom, bez domaćeg bofla i interesa. Onoliko koliko bi ulaznice za teatar trebale pojeftiniti, toliko bi ulaznice za koncerte trebale poskupjeti. Dakako, osim za Dubrovački simfonijski orkestar: njima je nagrada ako ih i besplatno slušaš.