PIŠE DENIS KULJIŠ

IGRA NA TRUMP CARD Hrvatska je u vrlo bliskim odnosima s Amerikom, što smo platili zahlađenjem odnosa s Njemačkom. Isplati li se ta strategija?

U.S. President Donald Trump talks to Croatian President Kolinda Grabar-Kitarovic as Estonian President Kersti Kaljulaid looks on during the Three Seas Initiative Summit in Warsaw, Poland July 6, 2017. REUTERS/Carlos Barria
REUTERS

 

Kakva je hrvatska vanjska politika? Da je riječ o nekakvom predumišljaju obilježenom zloćom (a nema govora ni o jednom ni o drugom), rekli bismo da je slučaj podvojene ličnosti, poput Normana Batesa, odnosno, da su tu, kao u "Egzorcistu", u istom tijelu nastanjena najmanje tri demona.

Posao investigativnog novinara u istraživanju ove teme neobično je lagan. Naprosto listamo službene e-stranice tri lika i institucije koje definiraju hrvatsku vanjsku politiku. To su blistava Predsjednica Republike i njezin ured, staloženi predsjednik Vlade i njegov kabinet, te nova, samozatajna ministrica vanjskih poslova s ekipom na Zrinjevcu 7.

Najbogatija je internet-stranica Predsjednice - nije ni čudo, ona je u naletu i promovira Inicijativu triju mora, koja se poduže kuha, a sad je eksplodirala u medijima visokoprofiliranom diplomacijom u Varšavi. Onamo je stigao i američki predsjednik Donald Trump te u europskoj partiji odigrao još jedan trump-card (adut).

Zaobilazeći Angelu Merkel, Trump je započeo drugarski odnos s Putinom, pohvalio britansku premijerku zbog odluke o "tvrdom" izlasku iz EU te prije hamburškog summita demonstrativno otišao u Varšavu, gdje se sastao s Poljacima i održao bilateralni sastanak s Kolindom Grabar-Kitarović. Ona je u Poljskoj boravila u dobro orkestriranoj promociji Inicijative triju mora. Riječ je o grupiranju posebne sekcije unutar EU, svojevrsnoj protuteži novoj osovini Pariz - Berlin. Ta će nova Evropa biti Evropa visokih brzina, dubokih integrativnih procesa i zajedničke fiskalne politike utemeljene u eurozoni. Okupljanje pak na istočnoj i jugoistočnoj margini, stvaranje je podsaveza drugorazrednih i trećerazrednih europskih zemalja koje odustaju od cilja što je bio njihova glavna težnja slobodarskih 80-ih godina - približavanja i integracije sa zapadnom Europom. Nema više Walese, Havela, pa čak ni Franje Tuđmana. Sad su tu sasvim drukčiji protagonisti, dok od pape Franje ne možeš očekivati politički impetus koji je mogao pružiti Ivan Pavao II.

Prva inicijativa koja je prethodila ovoj Inicijativi - a zapravo je ista stvar - počela se razrađivati kao NATO-ov koncept "Uspravnice", eurobedema ruskoj intruziji što je započela posredovanim ratom u Ukrajini. Doveo je do euroameričkih sankcija Rusiji i rublja je izgubila polovicu vrijednosti. Oružani sukob stoga se stišao i prenio u Siriju, a nastavljen je kao kibernetski i energetski "hibridni rat". Izgradnjom novog plinovodnog opskrbnog sustava na Sjevernom moru, Njemačka ispada iz te konfrontacije, jer je ovisna o uvozu ruskog energenta koji njenu izvoznu industriju čini konkurentnom - da je pogone vjetrenjače, Audi bi koštao kao Tesla. Uskraćivanje plina Ukrajini i energetska penetracija u ključne tvrtke drugih srednjoeuropskih zemalja omogućuje pak rusko dominantno pozicioniranje na tim tržištima i u bilateralnim odnosima.

Kao odgovor, pokrenuta je američko-istočnoeuropska Inicijativa triju mora. To bi u praktičnom smislu trebao biti jedan "energetski savez". Na Baltiku je već izgrađen LNG-terminal za ukapljeni plin, a na Krku će se sagraditi, za samo dvije godine, FLNG, ploveći terminal nevelikog kapaciteta (ali daleko prevelik za potrebe Hrvatske i susjednih zemalja). Ideja je da se baltički i jadranski terminal povežu plinovodnom mrežom koja bi srednju Europu učinila unekoliko neovisnom o ruskom energentu, jer LNG-tankeri dovoze američki plin, a mogu i zaljevski, recimo iz Katara, koji je također pod američkim kišobranom. Da bi se sve ovo ostvarilo, treba u najmanju ruku pridobiti Mađarsku koja je preko MOL-a preuzela slovačku mrežu.

Je li to sve skupa za Hrvatsku korisno? Nezamislivo je da terminal gradi RH svojim novcem jer bi to za državu bilo prohibitivno skupo, a trgovinu energentom ionako će obavljati neka multinacionalka, jer naše državne firme nisu osposobljene za takve poslove, niti raspolažu kapitalom. Zemlje proizvođači (Katar, npr.) nisu pak uopće zainteresirane za otvaranje novih tržišta koje uključuje kreditiranje, jer sve što proizvedu mogu odmah, za živu lovu, prodati Kini. Hrvatska nema industriju i plin kao energent nije zanimljiv za domaće gospodarstvo, a za domaćinstva je preskup. S obzirom na neproporcionalne investicije u alternativne izvore, koje naša mreža uopće ne može prihvatiti, energetski balans mogao bi se postići tek gradnjom moderne termoelektrane na ugljen (s odgovarajućom ekološkom tehnologijom).

Ukratko, Inicijativa triju mora je kao pizza s tri sira - recept brze hrane servirane dr. Mati Graniću, predsjedničinu vanjskopolitičkom savjetniku, kao zadnji krik iz kuhinje State Departmenta. Vezat ćemo se uz Poljsku i Mađarsku, gdje su sad na vlasti konzervativci, te opsluživati NATO-ove misije na istočnom limesu, uz ostalo s nekoliko polovnih Lockheedovih lovačkih aviona koje ćemo u pola cijene kupiti od američkog Ministarstva obrane. Mi, naravno, nemamo para i pameti da usvojimo švedski Gripen i ugovorimo neke ofsetne poslove, recimo u brodogradnji, pa to sve ide kako ide, po inerciji, ali i po površini - jer pitanje je što će od svega naposljetku biti i što će se doista od te revolucionarne političko-obrambeno-energetske agende realizirati u mandatu Kolinde Grabar- Kitarović, Donalda Trumpa, Andrzeja Dude i Janosa Adera. Tko je Janos Ader? Pitanje za "Potjeru"! Odgovor: mađarski predsjednik Republike. Ali tu možeš mirno uvrstiti: Viktor Orban.

Vrijedi li, uostalom, bliski odnos s Washingtonom velikog udaljavanja od Berlina, gdje su, doduše, podjednako nezadovoljni i samom hrvatskom Vladom - zbog njenih relacija sa susjedima, Slovenijom, Srbijom i BiH, što po njihovu informiranom mišljenju "ne odražava europske vrijednosti"? Razvoj industrije i poljoprivrede, privatizacija, strane investicije u "greenfield", izvoz i reforme, to je naš prioritet, u čemu nam može pomoći jedino Europska unija, znači Berlin, Pariz i, naposljetku, Bruxelles. Gradnja infrastrukture ne donosi razvoj i napredak, kako smo naučili u socijalizmu…

Silna aktivnost na Uspravnici uopće se ne reflektira na stranici vijesti Vlade. Tu je na prvom mjestu manja senzacija da je "Hrvatska upisala proširenje serijske nominacije ‘Iskonske bukove šume’ na Popis svjetske baštine UNESCO-a", a zatim vijest o zajedničkoj sjednici vlada Hrvatske i BiH u Sarajevu. Razgovaralo se o Pelješkom mostu (i o granicama). Nadalje, objavljuje se kako je prikupljen novac za regres državnim i javnim službenicima. Ministar Bošnjaković pak najavljuje promjene Ovršnog zakona. Redovne aktivnosti - valja pokriti sve baze i očuvati stabilnost.

Kako na vanjskopolitičke teme reagira Ministarstvo vanjskih poslova?

Oni su u posebnom svemiru, u vlastitom filmu. Prva vijest na njihovoj stranici je informacija o sudjelovanju državne tajnice na konferenciji o ukrajinskim reformama u Londonu. Drugo je obavijest da Hrvatska neće implementirati odluku Arbitražnog suda o Piranskom zaljevu. Treće, govori se o Jadranskom forumu u Dubrovniku. Prvo se nešto prežvakavalo o regionalnoj suradnji na Jadranu i naokolo, a onda su Kolinda i Anđej razvalili po uspravnici i sastavnici te objasnili da je istočnoj Europi potrebna investicija od 50 milijardi dolara. Nije samo jasno tko bi bio spreman ulagati u regiju koja se udaljava od Europe, a geografski se ne može približiti Americi i postati joj bliska poput Meksika.

Čemu služe pomorske "flote" Hrvatske, Slovenije i Crne Gore

U jednom kratkom trenutku tabloidnog ludila nakon objave odluke o razgraničenju u Piranskoj vali, novinari su počeli prebrojavati ratno brodovlje na obje strane sporne morske granice te zagovarati uporabu (pomorske) sile. Propuštena je prilika da se objasni kako bi ovu našu trebalo smjesta dekomisinirati, jer je nepotrebna, promašena i izgrađena za drugo vrijeme i okolnosti. Zamišljeni protivnik, saveznica Slovenija, ima samo jedan patrolni brod - "Triglav", kupljen u Rusiji (porinut 2010.), a moderniziran u Italiji. Naoružan je raketama brod - brod simboličnog dometa (oko 5 kilometara) i jakim šestocijevnim (Gatling) topom od 30 mm. Hrvatska pak raspolaže s pet niskih, malenih "raketnih topovnjača" oboružanih raketama Bofors RBS-15, dometa 70 kilometara, i moćnim topovima od 57 milimetara. Kojem je vragu potrebna ta borbena flotila? Na Sredozemlju nemamo neprijatelje, sve su susjedne zemlje članice NATO-a, a one afričke pod zapadnom kontrolom ili bez flote. Inače, odnedavna imamo saveznike opremljene podjednakim, ali puno većim brodovima - starudijama. Crnogorska mornarica raspolaže s dva ista raketna čamca kao što su naši te dvije fregate pet puta veće istisnine (1500 tona). Jedina je razlika što Crnogorci i ne pretendiraju da je ta flota, parkirana u Baru, bilo što drugo nego hrpa hrđave krame.

 

ELIPSO

Izdvajamo