Ovih dana podigla se u javnosti poprilična galama oko dostupnosti lijekova koji se plaćaju iz posebnog fonda u kojem u nekim bolnicama nedostaje kuna, a u drugima se prave nevješti i šalju "svoje" pacijente drugima sve ne bi li sačuvali blagajnu od gubitaka. Dakako, rezultat je to načina na koji se financiraju i funkcioniraju hrvatske bolnice. Nije važno tko, kako i koliko liječi već koliko se i kako pojedini čelnici bolnica snalaze u sustavu zvanom "brigo moja prijeđi na drugoga", odnosno točnije važno je akrobatikom faktura poslovati sa što manje gubitaka. Istina, zadnji u nizu plaća ceh, liječi i dobiva "jezikovu juhu" nadležnih zbog rupe u proračunu. O tome se godinama priča, najavljuju promjene kako u načinu financiranja, tako i u kontroli rada, ali jedino što se mijenja su oni koji sjedaju u ministarske fotelje. U pet godina čak četiri ministra!
Od tog povelikog broja stanovnika Ksavera za Milana Kujundžića, barem zasad, moglo bi se reći da je netipični trenutni vlasnik tog uvijek vrućeg resora. Ne obećava reforme, ne najavljuje "velike rezove", ne govori o listama čekanja "koje će prepoloviti u šest mjeseci", ne "svađa" se s pacijentima i liječnicima i još sve "zalije" konstatacijom da je "hrvatski zdravstveni sustav dobar". Treba, tvrdi ministar, tek "godišnji servis", a ne "generalku"... No, stvarnost je ipak puno okrutnija odnosno nekim već okoštalim rutinama u hrvatskim bolnicama po potrebi trebalo bi "slomiti krivo srasle kosti" ne bi li se uz više reda i boljom organizacijom stvorila nova "kičma" učinkovitijeg zdravstvenog sustava, što trenutna organizacija ne dozvoljava.
Istina, prije tri godine ozbiljno se krenulo u promjene. Pompozno je prihvaćen Nacionalni program razvoja bolnica po kojem je trebalo temeljem broja pacijenta, odjela i broja liječnika u 70 posto bolnica učiniti tzv. funkcionalno spajanje bolničkih odjela i tako povećati učinkovitost i kvalitetu usluga. Prva priča je prekinuta samo nekoliko mjeseci kasnije promjenom u ministarskoj fotelji na pola mandata tadašnje Vlade pa je gradivo ponovljeno s novim ministrom u Saboru unisonom podrškom stranaka. Očekivalo se da će prema utvrđenom "voznom redu" njegovu implementaciju građani osjetiti do kraja prošle godine. U hrvatskim bolnicama trebao je zavladati opći red, rad i disciplina, što se naravno nije dogodilo jer bili su novi izbori. Novi ministar, nova metla, puno priče i od realizacije nekih objektivno dobrih ideja nije bilo ništa. I taj je ministar "plesao" samo jedno ljeto pa ne čudi da umjesto realizacije silnih projekata i programa, s pompoznim pridjevom "nacionalni", hrvatsko zdravstvo i dalje tapka u mjestu. Koliko se dugo nije pokrenulo ništa iz debele knjige nacionalnog programa razvoja bolnica govori činjenica da je u međuvremenu prestalo njegovo važenje pa za novi "život" ponovo treba saborska odluka.
No, nekako se "povijest" ponavlja pa i Kujundžić kreće s traženjem da mu bolnice dostave "učinke po liječniku i po odjelima" ne bi li imao asa u rukavu skupi li hrabrosti i krene u ono u što se dosad niti jedan ministar, osim na papiru, nije usudio učiniti - reći liječnicima, ravnateljima, županima, Vladi da primjerice na razmaku od dvadesetak kilometara ne trebaju dva urološka, očna ili bilo koja druga odjela sa po petnaestak kreveta već samo jedan s dvadesetak odnosno da za taj jedan odjel neće trebati 12 već tek osam liječnika. Dakako, ne odnosi se to samo na tzv. male bolnice, već i na neke zagrebačke. No, za taj veliki ministarski korak to koliko radi pojedini liječnik u bolnicama nije dostatno za konačnu odluku o novoj organizaciji rada bolnica jer oni koji ne rade i dosad su bili uglavnom poznati i čelnim ljudima bolnica, kao i šefovima pojedinih odjela, ali i HZZO-u. Nužno je uz "normu" znati ono što se godinama očekuje, a od čega zasad "ni pisma ni slike" - precizna analiza demografskih kretanja po pojedinim regijama i epidemiološka slika stanovnika koja bi pokazala koje odjele treba pojačati, a koje smanjiti. Osim toga još nema dogovora o tzv. centrima izvrsnosti kako se ne bi "rasipali" ni kadrovi niti pacijenti. Nije riješen ni problem s organizacijom primarne zdravstvene zaštite, bez čega nije moguća nova ozbiljna rošada rada bolnica.
Posla ko u priči, no minisitar Kujundžić zasad ne pokazuje pretjeranu hitrost po tom pitanju. Pušta da "psi laju" o nezadovoljstvu pravilnikom o specijalizacijama, o zahtjevima za potpunu privatizaciju primarne zdravstvene zaštite "na račun" domova zdravlja, da bolnički proračuni i dalje plivaju u uravnilovki limita, da liste čekanja bujaju... Ili se možda varamo pa se ipak pokaže da tihi Milan brege dere!?