Nagledali smo se u grbavoj povijesti hrvatskog višestranačja baš svega - jamstvenih kartica, koalicijskih ugovora i memoranduma, čak i monografija s uvezanim podvizima iz proteklog mandata.
Ipak, dokument poput ovog koji je izašao kao potvrda privremenog rješenja nove "Zagrebačke krize", ustvari ništa nalik tome dosad nismo imali prilike vidjeti.
Na koju god stranu okreneš papire u čitanju, materijal zvuči podjednako besmisleno; može se početi čitati i otraga i od naprijed i ukoso, a da svejedno ništa ne znači. Pri sastavljanju tog sporazuma štedjelo se, izgleda, i na slovima i na mudrosti.
U tim kratkim, preko volje sročenim natuknicama, građanin bi valjda trebao uočiti predanost buduće zagrebačke vlasti ostvarivanju velikih gradskih projekta, a koliko je ta predanost uvjerljiva najbolje će se vidjeti već iz točke 3, ako ne i prije, jer tamo potpisnici objašnjavaju na koji će to način, zajedničkim snagama, rezolutno pripomoći razvoju poduzetništva u glavnom gradu.
"Podrška mladoj start-up zajednici, poduzetnicima i obrtnicima uz uvođenje besplatnog interneta u cijelom gradu", tako piše u dokumentu na koji se čekalo tjednima.
Sve je stalo u četrnaest riječi - i nove tehnologije, i mali i veliki biznisi, i zanati i gradski internet.
Ali kad je trebalo opisati dogovor o podjeli funkcija, na to se ipak potrošilo nešto više prostora, točnije 256 riječi, ili 18 puta više, jer je trebalo oprezno navesti baš sve detalje podjele vlasti, od Odbora za imenovanje naselja ulica i trgova, preko Odbora iza izbor i imenovanja do Odbora za javna priznanja.
Sporazum, koji izgleda kao da ga je pisao šef smjene u kavani pred zatvaranjem ili kao da je neki simultani prevoditelj radio bilješke da si pripomogne u poslu, to je jedan prema građanima toliko neodgovoran, nepristojan dokument, u stvari simbolična ovjerena potvrda koliko je nisko spala politika i koliko je besmisleno postalo političko dogovaranje.
A spala je tako nisko da netko tko danas silno želi zadržati vlast, tko se zmajski trudi okupiti većinu, građane u toj stvari uopće ne vidi kao zainteresiranu stranu i ne osjeća nikakvu potrebu da se postizborni dogovori prikažu, opišu, opravdaju, obrazlože baš njima - građanima, biračima.
To su papiri koji služe samo za interno potvrđivanje sukobljenih interesnih skupina u politici kako njihovo zajedničko vladanje neće ugroziti interese jednih ili drugih i da će se na to najviše paziti. Tako su formulirani i "ciljevi", tj. "programske odrednice" kako im oni tepaju.
To je dokument koji možda i nehotice otkriva da se u razdoblju važenja tog čudnovatog sporazuma neće dogoditi ništa spomena vrijedno što bi bilo u interesu građana.
Naime, da će oni paziti jedni na druge, a nijedni na birače.
Uostalom, već sam naziv dokumenta znakovito je odabran: radi se, naime, o sporazumu. Inače, sporazum je dogovor o nečemu spornom, što je u ovom slučaju ispravno odabran pojam, jer je politički dogovor na ovim osnovama u mnogim elementima uistinu sporan pa i nakaradan.
Iz riječi sporazum proizlazi onda i pojam sporazumaštvo, a to je sklonost sporazumima i dogovorima koji su protivni načelima. A onda i sam sporazumaš - pristalica sporazumijevanja na štetu načela i dosljednosti, katkad na tuđu štetu u političkoj taktici. Dakle, ne radi se ni o programu, ni o jamstvu, nije to ni plan, ni kalendar, nije ni ugovor. Nego sporazum: "evo, jedva smo se sporazumjeli".
I to ne bilo kakav sporazum nego, da odmah bude jasno, sporazum o formiranju većine. U startu se otklanja mogućnost da bi to bio dogovor o projektima ili načelima; ovo je samo sporazum o formiranju većine jer to je ionako trenutačno nacionalni prioritet, da se svugdje, hitno, po svaku cijenu formira kakva-takva većina.
Nije beznačajno ni to da su ovaj dokument naši sporazumaši sklopili i potpisali na najnižoj mogućoj razini. Nisu ga parafirale ključne figure sporazumljenih stranaka i lista (Bandić, Esih, Hasanbegović, Mikulić, Plenković), nego šefovi gradskih klubova.
Najviši stupanj apsurdnosti dokument ipak dostiže kad se dođe do točke pet koja govori o spajanju Zagreba s novim aerodromom. Tu su dogovarači, sporazumaši, očito danima brusili kako točno prikazati kao sporazum nešto oko čega se uopće nisu mogli sporazumjeti. Jedni su za vlak, drugi za tramvaj, a treće vjerojatno zanima samo po kome će se tračnice nazvati. I što sad? Smislili su antologijsko rješenje: "Tračničko povezivanje nove Zračne luke 'Franjo Tuđman' sa Zagrebom". I tako "tračničko povezivanje" može u leksikon hrvatske politike ući kao simboličan naziv vlakića što ga je Bandić ovih dana složio za put u sigurnu i konačnu političku provaliju.
Da stvar bude do kraja bizarna, potrudili su se pisci sastavljajući jedan mali, slatki, recimo to tako - kontrolni paragraf. U prethodnom su se baš bili oznojili da nabroje sve što će, kao, raditi zajedno i oko čega su se, kao, sporazumjeli. No onda su, da sve ponište, dodali sljedeću rečenicu:
"Pored zajedničkih projekata... stranke potpisnice promicat će i zastupati i vlastite druge projekte".
Dakle, nećemo im moći prigovoriti kako nam nisu odmah lijepo i otvoreno rekli: radit ćemo, dragi građani, baš sve što nam padne na pamet.