Skandal se nastavlja i raste. Predsjednica države ni nakon povratka u Hrvatsku nije dala nikakvo suvislo objašnjenje svog misterioznog puta u Ameriku. Ne samo da je nastavila muljati, vrijeđajući inteligenciju cijele nacije, nego je otišla korak dalje, zauzela je napadački gard i oplela po svima, od novinara do susjednih država. Više nije problem samo onoga što je zatajila ili sakrila pred javnošću. Mnogo je veći problem onoga što je rekla.
Kolinda Grabar-Kitarović ni naknadno nije uspjela smisliti nikakvu uvjerljivu priču o svojoj, za šefove država posve neobičnoj sklonosti da novogodišnje blagdane ne slavi u vlastitoj zemlji, nego je i ove godine, baš kao i lani, odlučila preferirati američke metropole. Javnosti nije ponudila ni jedan ozbiljan razlog, ni jedno relevantno ime vrijedno takvog puta, predsjedničkog truda i državnog troška. Naravno, ako se ozbiljnom ne smatra njena tvrdnja da je na sedmodnevnoj američkoj turneji obavljala poslove tamošnjega hrvatskog veleposlanika, kojega je usput, ne jedinog, olako otračala. Nije primjereno da šefica države, kao da nema pametnijeg posla, obigrava američke urede i lovi kontakte, što je zadaća diplomacije nižeg profila. Ali još je poraznije kad pritom pokaže vlastitu političku nižeprofiliranost.
Ukratko, njena objašnjenja posve čudnovatog puta u Ameriku ostala su neuvjerljiva i kontradiktorna. Slikajući se pred kapijom Bijele kuće predsjednica je svoju konspiraciju objasnila tvrdnjom da njeni sugovornici ne žele objavljivanje svojih imena. Po povratku, pred kamerama javne televizije, ustvrdila je kako ih mora skrivati da joj neprijatelji ne pokvare planove. Znači li to da Kolinda Grabar-Kitarović pred tim nedefiniranim, navodno, po njene državne zadaće prijetećim snagama prelazi u ilegalu? Teško vjerovati za političarku koja svojom prisutnošću, svakodnevnim obigravanjima po Hrvatskoj i svijetu, vlastitim ukazanjima s kraja na kraj države i morem selfija voli overdozirati javnost.
Pokazalo se, međutim, da najveći problem hrvatske predsjednice nije manjak ili nepostojanje političkog sadržaja. Mnogo veće i opasnije probleme može proizvesti kad se taj prazan prostor naseli nekim lošim političkim idejama, što je šefica države demonstrirala upravo u ovotjednom intervjuu kojim je obilježila dvogodišnjicu svog mandata. Kolinda Grabar-Kitarović više nije kraljica političke ispraznosti, ni kičem ovjenčana carica političkog populizma i trasha. Njen je politički profil sada mnogo preciznije definiran. Hrvatskoj se javnosti upravo predstavila kao nositeljica jedne sasvim određene politike. Skoro da je uskočila u cipele koje je Tomislav Karamarko iza sebe ostavio. Ili reinkarnira Zorana Milanovića u suknji.
Vrijeme je da se mi u Hrvatskoj naučimo kako se radi politika, izgovorila je u kameru kraj Obamine tarabe, ljuta što joj se postavljaju neugodna pitanja o tome što radi u Americi, pa je čim se vratila doma, cijeloj naciji pokazala kako se to pravi politika. Napala je kritičare, posebno medije, optužila ih da je mobingiraju, jer im, navodno, smeta njena, kako ju je nazvala, suverenistička politika. Implicitno je napala i Andreja Plenkovića, tvrdeći da sama nikad ne bi otišla na domjenak Srpskog narodnog vijeća povodom pravoslavnog Badnjaka, kojem je aktualni premijer, baš kao i njegovi prethodnici sve od Ive Sanadera do danas, nazočio. Okupljanje koje simbolizira poratnu normalizaciju odnosa između hrvatske države i srpske zajednice - značajno bez obzira na povremene neugodne i nepotrebne provokacije - nazvala je političkim mitingom, koji ne pomaže zajedništvu i pomirbi, nego razdvajanju. Svisoka je pljucnula i na neke bliske države.
Njene izjave evociraju uspomene na svojedobno bijesno obrušavanje Franje Tuđmana na vragove svih boja i navodne protivnike Hrvatske. To je ista vrsta diskursa. S tim da je Tuđman u ono vrijeme bio jako bolestan i iz Amerike se vratio s vrlo nepovoljnim dijagnozama. Predsjednica je svoje somnambulne optužbe izgovorila, koliko je poznato, jako zdrava i pri punoj svijesti, na povratku s putovanja koje je vrlo vjerojatno bilo ispunjeno prilično ugodnim aktivnostima. Ispod njene vazda nasmiješene i svilene maske navodno narodne predsjednice pokazali su se svadljiva, pakosna narav i autoritarne sklonosti. Neshvaćanje demokratskih standarda kao što su sloboda medija i kritičkog mišljenja te pravo javnosti da državne čelnike drži pod kontrolom. Želja da samu sebe postavi na pijedestal nedodirljivosti i poistovjeti s državom.
Baš poput Milanovića, predsjednica se pokazala kao konfliktna ličnost, brza da olaje i uvrijedi sve koji joj ne kade. Poput Karamarka sve je svoje oponente prokazala i optužila kao nedomoljube. Sad kad su njih dvojica, kao generali ideoloških podjela i trube građanskog rata, nestali s političke scene, šefica se države odjednom formatira kao nastavljačica njihove na političkom antagoniziranju i denuncijaciji zasnovane politike. Intervju kojim je recentno počastila javnost skoro da se pretvorio u svojevrsni registar izdajnika. Oni kojima ništa ne predstavljaju ni hrvatska država ni hrvatske institucije - tako je Kolinda Grabar-Kitarović ovih dana etiketirala i kao moguću metu obilježila svoje kritičare, gotovo doslovce ponavljajući Karamarkovu shemu o onima koji ne vole Hrvatsku.
Tako najrigidnija politička opcija trenutno stoluje na Pantovčaku. Dvije ključne stranke s novim su se liderima našle u detantu, ostale nemaju snage da bi se nametnule. Predsjednica otpočetka mantra o nacionalnom zajedništvu, ali to je samo pjena ispod koje se valja nešto posve drugo. Usta su joj puna medenjaka koji se - čim ih prospe u narod - pretvaraju u praznu frazu. Premda je na izborima pobijedila s minimalnom prevagom, nikad nije ni pokušala postati predsjednicom svih građana Hrvatske. Sada je to još manje nego na početku. Zato se podrška koju uživa u javnosti rapidno suši. Prije dvije godine vinula se do trona kao kandidat umjerene, više centrumaške nego desne politike. Proces njezina profiliranja u lidericu radikalnih opcija, koji se u međuvremenu odvijao, sada je, izgleda, dovršen.
Predsjednica nikad nije bježala, nego je, dapače, preferirala crnokošuljaške spodobe, u velikoj je ljubavi s likovima koji će javno rigati etničku mržnju. Slabima i ugroženima nije majka, premda se voli takvom predstavljati. Emigrantsku krizu, gorke rijeke nesretnih ljudi, htjela je rješavati žicom i vojskom na granici. Na smjeni šefa tajnih službi inzistirala je zbog vlastitih grijeha. Nacionalnim je manjinama otpisala da su same krive za pogoršavanje svog statusa. Hrvatskoj je djeci poslala poruku da su srpske čokoladice fuj i bljak. Više se uzbudila zbog etnički nepodobnog slatkiša nego zbog ustaške ploče u Jasenovcu. Danas će, zagovarajući naoružavanje Hrvatske, reći da mir na Balkanu, ili kako se već zove ovaj dio svijeta, neće vječno trajati. Nešto slično govorio je svojedobno Slobodan Milošević, kad je predratno grmio da “ni oružane bitke više nisu isključene”. Predsjednica Hrvatske sigurno ne može zametnuti rat. Ona samo voli oružje i ne zna što govori. Ali njene recentne izjave zloslutno zvuče.
Kolinda Grabar-Kitarović uspjela je da funkciju šefa države u dvije godine svog mandata učini gotovo nepotrebnom. Silno ambiciozna i pretenciozna, a bez vlastite političke okomice, svoju ovlastima skromnu, ali Ustavom jasno zacrtanu ulogu stabilizirajuće točke sustava ubrzano pretvara u remetilačku funkciju. Zato i ne čudi što se u javnosti sve češće zagovara biranje budućeg šefa države u Saboru, umjesto dosad izravnog izbora. Takav bi model bio jeftiniji, ali nema nikakve garancije da je i bolji. Po skandaloznom sastavu ustavnih sudaca vidimo što ispadne kad se HDZ i SDP dogovaraju o kadrovskim rješenjima. Neki će reći da Hrvatskoj šef države zapravo i ne treba i da dvor na Pantovčaku, neracionalan i posve suvišan, treba zatvoriti, odnosno rasformirati. Ali, ne mogu se državne institucije ukidati zato što su ih njihovi nositelji pretvorili u karikaturu. Kolinda Grabar-Kitarović vjerojatno ostaje najveća posvuduša hrvatske politike, njen se šljašteći putujući cirkus nastavlja kotrljati, često na štetu dostojanstva vlastite funkcije i države.