Ja sam vjernik! Vjerujem u Boga Stvoritelja, iako mi neki ljudi to osporavaju jer smatraju da imaju monopol na Boga. Za razliku od njih, ne smatram da svi moraju vjerovati poput mene i smatram da se o različitim uvjerenjima i vjerovanjima treba raspravljati.
Npr., oduvijek sam smatrao apsurdnim Bogu davati zasluge za naše pobjede, a istovremeno sebe okrivljavati za poraze. Ne samo apsurdnim, nego i štetnim. Ne smatram da ne bismo trebali zahvaliti Bogu na nečem dobrome u životu. Mnogi vjernici smatraju da im je upravo odnos Bogom pomogao u nečemu i zdravo je zahvaliti na pomoći koju si osjetio. Ali apsurdan mi je taj dvostruki standard. Kada nešto uspije, onda je za to zaslužan Bog. A kada ne uspije, onda smo mi krivi. E, s tim se nikako ne mogu složiti. To me vrijeđa i kao čovjeka i kao vjernika. Vrijeđa me jer nas oslabljuje, a vjera bi trebala jačati. Ne bi te trebala uvjeravati da je sve u Njegovim rukama, nego bi trebala pomoći da život uzmeš u svoje ruke!
Naravno, tema je ponovno u žarištu javnosti zbog našeg osebujnog rukometnog izbornika. A u to je žarište ušao kada je na jednom od prethodnih natjecanja zahvalio Isusu i Gospi na pobjedi. I nisam to smatrao spornim. Za razliku od brojnih liberalnih komentatora, smatram da je u redu javno govoriti o svojoj vjeri, jednako kao što javno govorimo o uvjerenjima o odgoju ili životu uopće. Mikrofon je ispred njega i ima pravo iskoristiti tu priliku kako god želi i zahvaliti kome god želi. Ta me izjava nije zasmetala. Ali me zasmetala izjava dva dana nakon toga kada smo doživjeli poraz jer tada je okrivio igrače. Bili su umorni, nekoncentrirani i sl. E, pa ne može! Ne može Bog biti zaslužan za njihovu koncentraciju, snagu i preciznost kada pobjeđuju, a onda su oni sami krivi za nepreciznost i umor dva dana kasnije. To nema nikakve logike i s tim se nikako ne mogu složiti.
Taj sam stav prije nekoliko dana podijelio na svojoj Facebook stranici i doživio očekivane reakcije. Neki su se složili s iznesenim stavom, dok su ga mnogi pogrešno doživjeli i rekli da vrijeđam i ismijavam vjeru. Naravno, kako to obično biva, neki su me nazvali Sotonom, izdajnikom Hrvata, smećem i ostalim krasnim epitetima koji posebno dražesno zvuče iz usta predanih vjernika. A meni je tragično da se neslaganje i dalje doživljava kao ismijavanje ili vrijeđanje. Jednostavno moramo biti zreliji od toga. Kao i uvijek, nisam nikoga vrijeđao ili koristio govor mržnje, nisam nikome oduzeo pravo da misli i vjeruje što god želi, ali sam izrazio neslaganje. Ne zato što ne vjerujem u Boga, nego zato što vjerujem u ljude!
Vjerujem da nam vjera u Boga može davati snagu, osjećaj da vrijedimo, pa i osjećaj smislenosti, ali ne vjerujem da se On non-stop petlja u našu svakodnevicu. Ne vjerujem da o njemu ili o Gospi ovisi rezultat rukometne utakmice ili skoka u vis... Vjerujem da nam vjera u Njega može dati snage da izguramo još jednu noć učenja ili treninga ili da se bolje nosimo s pritiskom, ali ne vjerujem da on odlučuje o svakodnevnim sitnicama. Nikako ne vjerujem da je Bog nekakav mikromenadžer jer iskreno, da i jest, imao bi mnogo važnije poslove.
Vjerujem da primarno o nama ovisi što će nam se događati.
Na ishod našeg života najviše utječu naše misli, osjećaji i djela. Ponekad utječu i drugi ljudi. A ponekad je stvar i sreće. Hoće li neka lopta otići centimetar lijevo ili desno može biti i stvar sreće. Bog nam je dao slobodnu volju i ona nije besmislena, a upravo bi takva bila ako Bog odlučuje o svemu. Jer ako Bog odlučuje o svemu, zašto se uopće truditi kada će ionako biti kako on želi?
Dakle, i dalje ću u vjeri nalaziti snagu, smislenost i dodatnu dubinu života, ali ne i razloge ishoda svakodnevnih situacija. Ne pristajem vjerovati da smo samo listovi na Božjem vjetru. To me vrijeđa i kao čovjeka i kao vjernika! I zato ću i dalje vjerovati u Boga, ali i da moj život primarno ovisi o meni.