Počeo sam se razočaravati u ministre kulture onako kako se Tomislav Židak razočaravao u Dinamove trenere. Još će se pokazati da je aktualna ministrica kulture dr. Nina Obuljen Koržinek gori izbor od dr. Zlatka Hasanbegovića. A toliko sam je bio nahvalio uoči imenovanja, toliko me bila impresionirala njezina biografija, profesionalno iskustvo. Ne sumnjam da bi ministar Hasanbegović Marulićevim danima s predstavom "Naše i vaše nasilje" Olivera Frljića u programu jednostavno uskratio novac. Kao što ga je ekspresno uskratio župan splitsko-dalmatinski Zlatko Ževrnja, kojega, eto, tobože više mori Frljić nego to što mu je poradi Zlatnog rata umrla funkcija…
Bilo kako bilo, sumnjam da bi Hasanbegović, potaknut predstavom, sastavio službenu uputu za uvođenje totalitarizma. A Nina Obuljen Koržinek dala je sastaviti upravo jednu takvu. Evo što je ministrica prezentirala na službenoj stranici Ministarstva kulture, kao zaključak Ministarstva kulture, a uoči izvedbe Frljićeve predstave u Splitu, upravo o toj predstavi: "Poštujući umjetničke slobode i estetska mjerila svakog umjetnika, mišljenja smo kako je potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje, kao i osnovna ljudska prava svakog pojedinca i društvene skupine."
Znači, odsad svaki redatelj i glumac, "u stvaranju i izvedbama", u svakom trenutku, i dok pravi i dok igra teatar, ne treba, zapravo, brinuti hoće li stići na probu, je li naučio tekst, gdje se zametnula glazbena matrica, zašto nema grijanja, hoće li se stići sašiti kostimi, nego mu je "potrebno imati na umu" vjerske i nacionalne osjećaje kao i osnovna ljudska prava "svakog pojedinca i društvene skupine". Znači, svakog. Kako se to izvodi? To bi Frljić eventualno mogao realizirati jedino ako je Bog Svemogući.
Jedino biće svemoguće u stanju je zadovoljiti visoke kriterije naše ministrice: i da u glavu poznaje svakog pojedinca, i da raspolaže kompletnim spiskom društvenih skupina te nevjerojatno ažurnim katalogom vjera, prevjera te vjerskih osjećaja. Ministrica kulture, dobitnica visokih zapadnih odlikovanja za širenje kulture i slobode misli, doslovno tvrdi da Frljić ne samo da ne smije praviti kazališnu predstavu kakva mu se pravi, nego da se predstave ne mogu praviti drugačije do da ih pravi Bog.
A što je umjetnička sloboda? Evo, ukratko. Zamislimo da Oliver Frljić stane inzistirati kako "Naše i vaše nasilje" zbilja nije kazališna predstava, niti mu je bio cilj napraviti kazališnu predstavu, nego da je poduzeo plaćeničku, jugoudbašku specijalnu provokaciju čiji je jedini cilj da ponizi i povrijedi vjerske i nacionalne osjećaje svakog hrvatskog katolika ponaosob, a još dodatno vjerske i nacionalne osjećaje 666, nasumice odabranih, časnih sestara. I zatim pogledamo "Naše i vaše nasilje". Ustanovimo da ondje nema Isusa nego da se to jedan čovjek, najvjerojatnije profesionalni glumac, pravi da je Isus. I da nitko nije silovan, i da ona zastava nije nacionalno obilježje nego kazališni rekvizit. Još ustanovimo da oko nas sjedi publika, da smo platili ulaznicu, da su isto vidjeli i mnogi drugi, jer se ponavlja. Može dakle Frljić tvrditi što hoće: "Naše i vaše nasilje" ostaje kazališna predstava.
Što i kako ta predstava donosi publika će zaključiti pošto je pogleda. Nema razlike između ovog ili onoga gledatelja, između kritičara i analfabeta, časne sestre i toplog brata, svi imaju jednako pravo suditi o predstavi, raspravljati o umjetničkim slobodama, o svojim osjećajima. Jedino što, eto, ne mogu tražiti od Frljića da ih unaprijed zadovolji…