Kad je u siječnju ove godine povjesničar Zlatko Hasanbegović postao ministar kulture, napravio je jednu malu, dekoratersku gestu koja je bila prepuna političke semantike. U svoj ministarski kabinet, naime, novi je ministar unio jednu sliku.
Zlatko Hasanbegović nije u svoj kabinet unio djelo nekog od suvremenih hrvatskih slikara, niti klasika modernizma. Umjesto toga, u svoj je kabinet stavio sliku sarajevskog slikara Behaudina Selmanovića. No, važnije od imena samog slikara bilo je ime osobe na slici. Hasanbegović je, naime, u svoj kabinet stavio portret Ante Starčevića.
Činjenica da novi ministar kulture želi svoj intimni radni prostor dijeliti s jednim devetnaestostoljetnim političarom nije, naravno, bila bez političkih značenja. Zlatko Hasanbegović u politiku je ušao kao član podmlatka manjih pravaških stranaka. I kao političar i kao znanstvenik bavio se vrlo “starčevićanskom” temom hrvatskih muslimana. U više navrata, Hasanbegović je o Starčeviću govorio kao o svom političkog uzoru. Uzoru, koji se vazda borio da “iznad Sabora bude samo Bog”. Koji je neumorno pisao o ekonomskoj samobitnosti Hrvatske, jer “dok njegovo celo gospodarstvo stoji u šakah drugoga, dok on nemože svoje celokupno stanje urediti po svojoj volji i po svojih probitcih”. Hasanbegović nije mogao a ne biti očaran riječima davnog, gromovitog nacionalista koji je o “gospodstvu Magjarah sasvim onako sudio, kako i o gospodstvu Austrie”. Kako je mogao ne voljeti Oca Domovine, čovjeka koji se cijeli život borio za načelo bana Erdődyja, načelo koje će lektirno ovjekovječiti još jedan starčevićanac - Matoš. Naime, načelo da regnum regno non praescribit leges, odnosno - jedna zemlja drugoj ne propisuje zakone.
Tom interijerističkom gestom pravog starčevićanca ušao je tog siječnja 2016. u svoj novi ured ministar Hasanbegović. Sve što se potom događalo u ili oko Ministarstva kulture dobro je znano. Novi ministar orno se latio ministarskog posla, koji se prvih nekoliko mjeseci mahom sastojao u razaranju: razaranju postojećih institucija i tijela, kulturnih vijeća, Kulture Nove i sustava neprofitnih medija te razaranju onog što je konzervativna kulturna revolucija doživljavala kao lijevo-liberalni, engeoovski monopol u kulturi.
Tijekom tih nekoliko mjeseci, Zlatko Hasanbegović postao je vjerojatno najnapadaniji ministar ove posve bizarne vlade. Novi ministar uspio je ujediniti pankere iz Mame i Dunju Vejzović, protiv njega su se organizirale tribine, organizirali mitinzi, formirala udruženje poput Kulturnjaka 2016. Zbog njega su predstavnici 1400 udruga na pripeci predavali interpelacije Saboru, performeri se pribijali na zid, a kulturni aktivisti crnom ponjavom zakrivali Kožarićevo sunce. Hasanbegović i njegovi filofašistički politički pogledi u međuvremenu su postali i globalna medijska činjenica, o kojoj su izvještavali Der Spiegel, New Statesman i Liberation.
Premda o ideologiji Zlatka Hasanbegovića mislim manje-više isto kao i svi ti ljudi, moram priznati da mi ta personalizirana fiksacija na novog ministra kulture nije bila draga. Dva su razloga zašto. Prvi je razlog taj što se u toj povici na Hasanbegovića premalo pažnje pridavalo njegovoj stvarno poraznoj i rušilačkoj kulturnoj politici, a puno i previše ustašama i partizanima. Rasprava o Hasanbegoviću prečesto je vodila na uvijek isti, jalovo i stoput prekopani teren ‘41 i ‘45, teren na kojem očito nitko više onoga drugoga ni u što ne može uvjeriti. Nadalje, ta rasprava uvijek prijeti da sklizne do zabrane mišljenja. To mi nije nikad bilo drago, među ostalim i zato jer i ja - poput Hasanbegovića - imam “kontroverzne” političke stavove. Ja recimo mislim da je jedina svrha nastanka hrvatske države bila ta da Dinamo konačno bude nogometni prvak te da je realizacije tisućljetne državotvorne ideje zapravo Zdravko Mamić. A pošto su mi historiografski pogledi “kontroverzni”, volim pravo na to dati i drugima.
No, postoji i drugi razlog zašto mi se činila deplasirana ta kulturnjačka fiksacija Hasanbegovićem. Naime, ona ga je jačala. Cijeli smisao Hasanbegovićevog izbora uglavnom se i svodio na to da izazove takvu – posve predvidivu- ognjicu. Postavljanje Hasanbegovića na fotelju u Runjaninovoj bilo je i ostalo tek osmišljeni spin, potez koji je konzervativnoj hrvatskoj desnici trebao pružiti iluziju da smo “mi” “ipak došli na vlast”. Kulturnjaci su svojom fiksacijom na novog ministra kreirali simulakrum, poduprli stanje privida u kojem je Karamarko prikrivao činjenicu da nije obvladao onim što je njegovima i njemu bilo mnogo važnije - recimo elektroprivredom. Ili upravom. Ili policijom. Podmetnuvši kulturnjacima zagrebačkog povjesničara kao ideološku zlopogleđu, Karamarko je hrvatskoj desnici dao iluziju pobjede, a istodobno joj Hasanbegovića prodao kao novog ideološkog kumira. Tako se najednom dogodilo da suhi introvertni znanstvenik, koji govori kao da mu ugrađen glasovni softver, postane hrvatski desničarski Che. Njemu u podršku mitingašilo se na Markovom trgu, tiskaju se čak i majice s njegovim likom.
Finale te transformacije bio je prošlosubotnji opći sabor HDZ-a. Bio je to Sabor koji je, vjerujem ne samo meni, ostavio mučan dojam. Sabor vladajuće stranke, naime, odvijao se po debelom sjenom činjenice da je netom izabrani predsjednik stranke i Hasanbegovićev politički pokrovitelj uhvaćen s prstima u pekmezu. Koji dan prije početka Sabora, i članovi stranke i hrvatska javnost doznali su da je šefu HDZ-a mjesecima kućni budžet podebljavao mađarski MOL, firma s kojom njegova domovina ima dva arbitražna spora. No, osim časne i dolične iznimke gospodina Andreja Plenkovića, na tom se saboru o Drimiji nije govorilo, baš kao što se u Harry Potteru ne govori o Valdamortu. Umjesto toga, sabor je isijavao hinjenim, sovjetski autoritarnim “zajedništvom” koje je svakom članu HDZ-a koji nije biološka otopina moralo pobuđivati istinski stid. A upravo na tom saboru Zlatko Hasanbegović rukopoložen je u novu zvijezdu desnice. Kao Karamarkov štićenik, izabran je u vodstvo stranke s najvećim brojem glasova.
I to je trenutak kad mi je Zlatko Hasanbegović po prvi put u životu postao zanimljiv. Jer, postoji nešto literarno strašno u onom što se tog dana Hasanbegoviću dogodilo. Dan njegovog najvećeg političkog uspona bio je - naime - ujedno i dan kad je negdašnji mladi starčevićanac pao u najdublje moralno dno.
Ono što je Tomislav Karamarko napravio, naime, upravo je ono na čemu dvjesta godina bruse pero i glasnice Starčević i starčevićanski historici. Karamarko, horvatski ban koji prodaje horvatska zemna ulja mađaroncimah za judine škude. Tomislav Napuljski, koji prodaje Ugrima Sisak, Đeletovce i Ivanić za šezdeset tisuća dukata. Karamarko, koji ne samo da daje Zoltanu Aldottu da našem “regno” “prescribit leges”, nego nam ne da da se protiv njih potužimo cesarskoj arbitraži. Generacije klaića i šišića o takvima su kao Karamarko pisale poglavlja, smještalo ih se u ladice bad guysa hrvatske poiviestice, a naraštaji mladih starčevićanaca poput Hasanbegovića u birtijama su proklinjali takve mađaronske jude.
I što tada, tog dana radi mladi nacionalistički povjesničar, koji je u kabinet kao prvu stvar unio Starčevićevu sliku? Što radi u trenutku kad je saznao da je Tomislav Napuljski prodao Inu, da je zbog Tomislava Karamarka “celo gospodarstvo stoji u šakah drugoga” te da njegov stranački šef aktivno stimuliran da bi osigurao “gospodstvo Magjarah”? Što radi u času kad shvati da je njegov šef drugom “regno” dao za novce da nam “prescribit leges”? Da li - poput Starčevića - grmi u Saboru “nad kojim je samo Bog”? O, ne. Mladi hrvatski nacionalist ne čini ništa slično. Upravo suprotno: prvi staje u obranu svog stranačkog šefa. Prima za njega u prsi medijske metke. Gorljivo ga brani od medijskih potvora. Umjesto da poput Kvaternika u Rakovici digne bunu, umjesto da poput partizana ode u šumu, Hasanbegović se ponio baš kao pravi ustaša. Kako su oni u Zagrebu čkomili pod repicom Horstenaua i Kaschea, tako i Hasanbegović sad viri pod repicom Zoltana Aldotta i Tomislava Von Schwarzmarka.
U Szabovom filmu “Mefisto” po romanu Klausa Mana ima ona sjajna zadnja scena u kojoj glavni lik glumac Hoefgen pod reflektorima krešti “ja sam samo glumac, ja sam samo glumac!”, pravdajući se što se prodao nacistima. Pala mi je na pamet ta scena, kad sam te subote gledao Hasanbegovića kako pod reflektorima Lisinskog slavi svoj politički uspon. “Ja sam samo političar!” mogao je kriknuti te subote bivši starčevićanac. “Ja sam samo političar, a mi političari to radimo. Hvatamo se uz skute svom političkom patronu, i držimo jezik za zubima.” Tako je morao te subote u Lisinskom misliti hrvatski desničarski Hendrik Hoefgen, dok su mu u lice sjali reflektori pod kojima se konačno prodao.