Ugovor težak 750 milijuna dolara, koliko je njime zaradila tijekom četiri godine, Švedska je mirno poderala i bacila u smeće ne bi li podržala Margot Wallstrom, svoju ministricu vanjskih poslova koja je namjeravala kritizirati Saudijsku Arabiju zbog surove kazne nad jednom blogericom. Saudijska Arabija je ministrici zabranila govor na konferenciji Arapske lige, a Švedska je opozvala ugovor kojim je zarađivala ogroman novac.
Švedska je bogata zemlja, ali joj je stalo do novca koji njene tvrtke zarađuju. Više od toga stalo joj je do svog samopoštovanja.
Hrvatski je premijer prošao drukčije. Za nedavna je posjeta Ukrajini ponudio pomoć Hrvatske. Učinio je ono što pametne zemlje čine, ponudio je best practice na kojem se Hrvatska dokazala. Pokazao je da razumije ukrajinsku situaciju, solidarizirao se s Ukrajinom, podsjećajući na situaciju u kojoj se Hrvatska nalazila 1991. Učinio je ono što bi Hrvatskoj bilo jako važno da je netko učinio za nju kada je bila u ratu. Pokazao na neki način da se Hrvatska, napadnuta 1991. u doba kada nije bila međunarodno priznata i kada je, realno, mogla biti doslovno izbrisana pod naoružanjem JNA, brani i sada, 2016. Sloboda se ne dobiva, za nju se bori pa je to Hrvatska učinila u svom ratu i zbog toga bi morala razumjeti druge. Plenković nije održao govor kao gradonačelnik New Yorka Bill De Blasio braneći manjine u svom gradu, suprotstavivši se ideji da se ilegalni useljenici proganjaju i protjeruju nakon pobjede Trumpa, ali je pokazao da Hrvatska ima stav. Učinio je nešto što razumiju ljudi sa savješću, oni koji ne paktiraju s interesima preko teritorija i grobova. Da, karakter se ne kupuje, zbog njega se stradava. I stradao je, s raznih strana. Svi su napali Plenkovića zamjerajući mu što se miješa u unutarnje stvari Ukrajine. Plenković je tom izjavom kazao i nešto jako bitno za cijelu Hrvatsku, rekao je kada je završio rat.
- Mi uopće ne slavimo 15. siječnja, a tada je nastupio mir u Hrvatskoj - spomenuo je profesor P., podsjećajući da se od svih slavlja na kojima dokazujemo vlastito postojanje gotovo nitko ne sjeti dana na koji je završen rat u Hrvatskoj. Za svaku je zemlju to najbitniji datum, ali nama nekako nije sjeo. Plenković je rekao da su Hrvatska i Ukrajina bile žrtve agresije i da Ukrajini mogu biti korisna iskustva mirne reintegracije istočne Slavonije. Naravno da je to nešto što druga strana u sukobu, Rusija i njeni zastupnici i predstavnici ne žele i neće prihvatiti, ali to je njihov posao. Oni zastupaju interese svoje zemlje i svoje politike. Plenković je govoreći o Ukrajini 2016., puno rekao o svojoj zemlji dvadeset i pet godina ranije. Kad bi svaki hrvatski predstavnik tako postupao, bili bismo zemlja koja se uistinu može ponositi svakim svojim građaninom. To bi pokazalo da imamo jasne i poštene motive, da cijenimo našu slobodu, da smo svjesni kako se krvavo do nje dolazi, da ne trgujemo krvlju i tijelima onih koji su stradali jer su je branili i jer su živjeli ovdje. Bili bismo super zemlja i super ekipa koja bi se razumjela, koja bi se poštivala i koja se ne bi varala, koja se ne bi zastrašivala i ne bi si prijetila procjenjujući tko je više dao za Hrvatsku.
Možda bismo bili ekipa koja ne bi pokušala naplatiti drugima ono što se ne naplaćuje zemlji koju voliš. Meni je zamjerio Ivan Antun Žlimen, tajnik kabineta ministra u Ministarstvu hrvatskih branitelja jer sam se usprotivio ideji ministra Tome Medveda da djeca poginulih branitelja ostvaruju prednost pri zapošljavanju. I da oni koji ne poštuju taj propis mogu kazneno odgovarati. Na njihovu žalost, moj stav neće promijeniti autoritet njihovih funkcija. Tajnik kabineta je protestirao pozivajući se na dignitet branitelja. A onda je tražio novac. Kroz zakon koji predlaže ministar. Ne sviđa im se što smatram da dignitet nije financijska kategorija. Pozivati se na dignitet, a tražiti novac je besmisleno u samoj ideji. To je prevara. Hrvatski građani, osobito oni koji su bili djeca u doba rata moraju jednom postati ravnopravni i jednakovrijedni. Ako će se zapošljavati temeljem onoga što su njihovi roditelji napravili, onda je trenutak ravnopravnosti odgođen za još dvadeset godina. Umjesto vremena za jednake produžili smo vrijeme za povlastice. Tu nema dostojanstva. I teško da ćemo ikada biti normalno društvo ako ćemo povlastice prenositi i na djecu. A to smo već napravili, primjerice, pri upisu na fakultete. Pa sada oni koji su imali manje znanja za upis, dobivaju priliku da ih se još jednom poštedi kriterija znanja pri zapošljavanju. Ali, onda nećemo imati stručnjake nego second best ekipu s povlasticom. To nije dobra karakteristika za pilota, liječnika, učitelja, a ni vojnika ni policajca. To su ljudi koji su se zaposlili preko veze jer nisu mogli ostvariti kriterij kvalitete. Sutra takvi neće razumjeti vaše potrebe. Kamoli ukrajinske.