OŠTRI REZOVI

KOMENTAR BORISA VLAŠIĆA Jadna su prava žena u zemlji gdje im slobodu određuju ljudi koji razumiju nasilnike koji mlate vlastite supruge

Emica Elveđi / CROPIX

Alojz Tomašević

Dosta pojednostavljeno gleda na život Ivan Mihanović, izvršni direktor udruge Vigilare. Tijekom razgovora sa Sandrom Benčić iz Centra za mirovne studije ustvrdio je da su muškarci nasilni prema ženama zato što su žene najčešće slabije, a nasilje se čini nad slabijima. A onda je još uvalio i nekoliko drugih argumenata kojima je u stvari htio opravdati to nasilje, nešto kao priručnik za izricanje blaže kazne. Pa je među razlozima zašto su muškarci nasilni prema ženama naveo da je to zato što su problematičnog ponašanja, zato što su pijanice, poremećeni ili nisu normalni. To je uglavnom točno, nitko normalan ne bi udario slabiju osobu osim kukavice i psihopata, ali to nije karakteristika vezana uz spol. Velik dio društva je normalan.

Problem nasilja je prilično povezan i s odnosom društva prema nasilju, i zato je napisana Istanbulska konvencija. Njena je ideja efikasno štititi žene, a to je prilično važno u zemlji kao što je Hrvatska ili nekoj slično zaostaloj zemlji. Ne, imati struju nije dokaz suvremene države. Potreban je internet i život na internetu, a ne pognutost na šalteru državnih institucija. Spaljivati novine na ulici nije dokaz civilizirane zemlje, ali je slijeganje ramenima svakako dokaz podrške nasilju i strahu koji se lomačom uvodi, to je kukavičluk, kalkuliranje, upozorenje i najava svima koji razlikuju dobro od zla. Jednostavno, promovirati fašizam pod krinkom osude totalitarizma nije karakteristika napredne zemlje. Pozdraviti zemlju i odseliti se s cijelom obitelji, osobito kada to učini više od sto pedeset tisuća ljudi, nije karakteristika zemlje koja ima budućnost, nego očaja, panike i realne besperspektivnosti koja je ponuđena svima koji žele dostojanstven život.

Manipulirati obrazovnim sustavom na način da se djecu i mlade ljude uči na isti način kao i u sustavu austrougarskog carstva nije dokaz suvremenosti, nego ozbiljnog zla kao što je svako zatupljivanje. U takvom se društvu odnosi uglavnom baziraju na iskazivanju snage nad slabijim. U Hrvatskoj je u posljednjih desetak godina ubijeno više od tri stotine žena. Ubojice su im bili partneri, supruzi, ljudi koji su im trebali biti bliski i s kojima su trebali provesti život. U Hrvatskoj vojsci nije stradalo toliko vojnika nesretnim slučajem, iako žive u okruženju oružja. Teško je vjerovati da su žene baš izabrale provesti nekoliko godina ili život s opasnim pacijentom kojega su pokupile na ulazu u zatvoreni odjel psihijatrije u nadi da će ga one unormaliti. Najčešće ispadne da je riječ o naizgled normalnim ljudima koji bi mogli funkcionirati u društvu, ali iz tko zna kojeg razloga sukobe sa ženom rješavaju nasiljem. Ah, da. Zato što su jači. Žene su najčešće slabije. Normalno društvo štiti slabije, zato pazimo djecu dok su djeca jer im treba zaštita.

Čak i druge vrste štite slabije. Ali mi ne možemo ratificirati Istanbulsku konvenciju jer je ovo društvo strah od tzv. rodne ideologije. Boji se ljudi koji osjećaju da pripadaju rodu koji nije njihov biološki spol. Žive u drugom tijelu. Zbog toga im je i samima teško, to bez sumnje izaziva konfuziju, razne probleme, depresiju, osjećaje odbacivanja, a još im je gore kada su u okruženju koje ih ne vidi, ne prihvaća i odbacuje. Nalaze se, recimo, u društvu u kojem svećenik za silovanje 12-godišnjeg dječaka bude osuđen na društveno koristan rad. Katolička crkva nije reagirala, nije se ni pokušala ispričati žrtvi silovanja. To je Hrvatska i njeno sudstvo. I njena Crkva, o kojoj Ivan Mihanović brani da se govori, kao što je zabranio Sandri Benčić u HTV-ovoj emisiji. Jer da Crkva ima najviše sigurnih kuća za žrtve nasilja. I što se tu ima više govoriti? Žrtve će biti zaštićene onako kako to predviđaju hrvatski zakoni. Hrvatski zakoni otvoreno govore žrtvama da će se jako, beskrajno dugo mučiti ako žele nasilnike strpati u zatvor.

Postupci traju godinama, a cijelo to vrijeme žrtve ne uspijevaju započeti novi život, ostaviti traumu iza sebe. To je nevolja s hrvatskim zakonima i praksom. Za njih se zalaže zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić, policajac po vokaciji. On valjda dobro poznaje sustav. I protivi se Istanbulskoj konvenciji, zbog pola promila građana koji imaju tu nevolju da se rode u tijelu u kojem se ne osjećaju najugodnije. Ali će štititi pijanice, poremećene i nenormalne, kako ih je definirao Mihanović, jer im je najbolje u hrvatskom zakonskom sustavu. I među njima Alojza Tomaševića, požeško-slavonskog župana, karijernog i odanog člana HDZ-a privedenog jer je pretukao vlastitu suprugu. To je ono zašto će sutra neka žena sjesti na autobus i iseliti se. Jednostavno, da ne živi u zemlji u kojoj muškarci koji ne razumiju slabije odlučuju o njihovoj zaštiti. I da svoju djecu ne izlaže zaštiti sustava koji silovanje djece kažnjava radom za opće dobro.

ELIPSO

Izdvajamo