Sve više postaje jasno kako je Božo Petrov možda pošten i štedljiv dečko s časnim namjerama, ali osim što si sve češće umišlja da je veliki hrvatski politički mesija, on zapravo nema pojma o tome kako upravljati nacionalnom ekonomijom te bi mogao učiniti puno više štete nego koristi.
Isprva nisam mislio reagirati na Petrovljev demagoško-populistički napad na ugovorenu isplatu bonusa upravi Hrvatskih šuma jer sam procijenio kako su Hrvatske šume ionako toliko neučinkovite da ih nipošto ne treba braniti u situaciji kad su im bonusi ionako dogovoreni mimo važećih uredbi Vlade Republike Hrvatske. Međutim, nakon što je Petrovljeva demagogija uzela maha u pretežito egalitarno raspoloženim medijima, ipak sam zaključio kako treba stati na stranu zdravog razuma.
Petrov je, podsjetimo, u novom predizbornom zanosu obrazložio kako predsjednik Uprave Hrvatskih šuma Ivan Pavelić ne smije dobiti ukupni bonus od 3,9 milijuna kuna jer je tijekom mandata otpustio više od 1100 ljudi. Time se lider Mosta prokazao kao potpuni analfabet za bilo kakvo vođenje biznisa i države.
Pavelić je morao učiniti upravo to što je činio; smanjio je karikaturalno velik broj zaposlenih u Hrvatskim šumama koji se prije njegova dolaska kretao iznad devet tisuća ljudi jer je to broj koji prihodi Hrvatskih šuma ne mogu trpjeti. Drugim riječima, Pavelić je kroz smanjivanje broja zaposlenih dramatično povećao učinkovitost Hrvatskih šuma povećanjem prihoda po zaposlenom iako je zbog čišćenja dotadašnje knjigovodstvene prakse morao rezati te iste prihode. "Veliki mesija" Petrov politikantskom lakoćom zanemario je to veliko postignuće te je preuzeo jako pojednostavljene sindikalne teze kako je viša dobit Hrvatskih šuma rezultat isključivo smanjenja broja zaposlenih. Dok je javno verbalno napadao Pavelića, Petrov je vjerojatno bio potpuno nesvjestan fakta da su Hrvatske šume samo u 2014. morale potrošiti 63,4 milijuna kuna na otpremnine za 384 zaposlena, dok su troškove osoblja uspjeli spustiti za 59 milijuna kuna ili oko 6 posto prihoda. Dakle, više je Pavelić potrošio na otpremnine nego što je uštedio na plaćama, ali je osigurao buduću učinkovitost Hrvatskih šuma. Kako je onda dobit isključivo proizašla iz smanjenja broja zaposlenih, može objasniti samo "guru" Petrov.
Nadalje, morao je Pavelić povećati učinkovitost i na drugim stavkama - 2 posto na nabavi sirovina, 4 posto na prijevozu, 34 posto kamatama... Malo pomalo, i Pavelić je već u 2014. godini mogao javno reći kako je to bila najbolja godina Hrvatskih šuma u povijesti! Zar to nije dobar lajtmotiv političke propagande ciljane reformama o kojima Petrov toliko govori? Zar "veliki reformator" Petrov, koji se promovirao kao izrazito štedljivi gradonačelnik Metkovića, nije mogao primijetiti informaciju kako od sredine 2013. Hrvatske šume više nemaju zaduženja prema bankama te da se isključivo financiraju iz svojih prihoda?
Nije Petrov kriv. On jednostavno, kao ni brojni drugi pripadnici hrvatske političke kaste, ne razumije što znači povećati učinkovitost po zaposlenom za 20-ak posto ni što znači obećati rast od 10 posto godišnje do 2017. godine. Umjesto da pohvali Pavelića jer je u tri godine državi donio oko 370 milijuna kuna kumulativne dobiti te zaključi kako postoji barem 370 milijuna razloga za to da Pavelić dobije menadžerski bonus koji mu po ugovoru pripada, Petrov bi se, čini se, radije zadovoljio s tim da Hrvatske šume uopće nemaju dobiti. Mladi Metkovac vjerojatno bi radije zaposlio dodatnih 1100 ljudi, uknjižio gubitak od 370 milijuna kuna i značajno podigao zaduženost Hrvatskih šuma te mirno nastavio pričati o "započetim reformama".
Ipak, zbunjuje činjenica zašto se Petrov nije ni upitao kako je moguće da Hrvatske šume posluju osjetno bolje iako imaju 1100 manje zaposlenih. I nepismen čovjek tu bi zaključio kako prije nešto ozbiljno nije valjalo u Hrvatskim šumama ako je s tih 1100 ljudi više dobit bila mnogo manja. No, tako prozaičan zaključak vjerojatno je ispod razine "velikog hrvatskog političkog mesije".
Od Petrova i sličnih ne treba očekivati da razumiju što znači u tri godine dići koeficijent tekuće likvidnosti sa 1,25 na više od 2,5, dići koeficijent ubrzane likvidnosti sa 1 na više od 2, smanjiti koeficijent zaduženosti s više od 30 na 18, dignuti bruto profitnu maržu praktično s nule na oko sedam... Ali bi nas ipak mogao počastiti barem zrnom seljačke inteligencije: ako zaradiš puno više s puno manje zaposlenih, valjda znaš što radiš.
No, ima jedna osoba koja zaslužuje mnogo neugodniju kritiku od ove na račun provincijskog političkog mešetara koji si je umislio da je veliki igrač. To je SDP-ov bivši ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. On je pao toliko nisko da niže ne može. Osim što je potpisao tajni ugovor s Upravom Hrvatskih šuma o isplati bonusa u trenutku kad to nije smio učiniti, niti je kvalitetno definirao kriterije isplata tih bonusa, ovih dana pokazao je ne samo kako ne poštuje važeće propise, nego ni vlastitu riječ. Bijednički, bez zrna ponosa, kako to mogu samo političari, zamolio je članove Uprava Hrvatskih šuma neka se odreknu bonusa. Pa zar je moguće da bivši ministar nije mogao izaći pred novinare i reći kako je u trenutku ugovaranja bonusa s Pavelićem i društvom bio duboko svjestan tragikomične neučinkovitosti korupcijskog legla zvanog Hrvatske šume te je stoga povukao viteški potez i ugovorio uvjete koji će barem malo smanjiti volju Uprave za tradicionalno nečinjenje ničega doli uzimanja mita?
Zaključno, ponovit ću kako rezultati Pavelićeve uprave ni po čemu još nisu impresivni. Upravo suprotno. Već u 2014. bahato je izvijestio da je zaustavio program operativnog restrukturiranja, kao da više nema ogromnog prostora za napredak. Dojam je da je Pavelićev "uspjeh" tek dokaz kako su Hrvatske šume bile užasno poduzeće. Ali u hrvatskim okvirima i to je nekakav uspjeh te ga kao takvog treba pohvaliti i nagraditi. Nećemo mi živjeti od lijepih želja Bože Petrova koji nema nikakvog smisla za biznis, već od učinkovitih menadžera.
Do sada je Petrov pokazivao znakove da je spreman učiti. Međutim, mi zapravo nemamo vremena za njegove psihijatrijske eksperimente. Neka si lijepo uzme slobodnu godinu od politike, upiše neki MBA, nešto nauči o poslovnom upravljanju te se nakon toga vrati s velikim vizijama. Ovako misli da je spasitelj, a zapravo je štetočina.