Užasu uistinu nema kraja: 61 osoba ubijena, čak raskomadana, i još 207 osakaćenih i na drugi način ranjenih. Potpuno je logično da sva krupnija glasila i njihovi portali javljaju o tome novom pokolju, da donose imena i fotografije žrtava, izjave čudom spašenih, da se uzrujavaju komentatori po televizijskim mrežama i novinama.
Možda će me netko pokušati podsjetiti: ne 61, nego 10, zašto pretjerivati, nije li i samo jedna maloljetna osoba dovoljno strašan podatak, kamoli tek 10, koliko ih je na kraju izgubilo život u Münchenu preksinoć?
Problem je u perspektivi: u Münchenu je ubijenih zaista desetero, uglavnom adolescenata, uključujući i ubojicu, a 61 smrtna žrtva je prebrojena jučer u Kabulu, daleko od očiju, daleko od srca. Ondje su muslimani, samoubilački atentatori iz redova “Islamske Države” (koja se odmah pohvalila novim uspjehom, blasfemično, naime u Božje ime) pobili muslimane, i to Hazare, pripadnike manjine - ta koga da na Zapadu za to boli briga? Ta vijest vrijedi šest redaka, koliko su vrijedile i vijesti o masovnim atentatima u Libanonu i gdje sve ne. To nisu naši, očito, inače bi nam žrtva u Kabulu vrijedila točno onoliko redaka koliko nam vrijedi žrtva u Münchenu, Nizzi, Parizu, sutra možda i u vašem gradu. Čovjek je čovjek - ako je naš, kako je glasila davna cinična dosjetka, na snazi i prije i poslije Orwella.
Iza atentata u Kabulu stoji organizacija koja se oslanja na ideologiju, suludu ali ekonomski unosnu, koju podvaljuju pod religiju. Igraju na kartu sve češće širene tvrdnje da “ne postoji umjereni islam”. Čekam samo da netko kaže da je terorist Zidane udario glavom u prsi Materazzija iz vjerske mržnje protiv kršćanina koji mu je u duhu bratske ljubavi spomenuo sestru kao kurvu. Kako je govorio njemački filozof dr. Goebbels: laž postaje istina ako je dovoljno puta ponovimo.
Terorizam “Islamske Države” šalje veoma jasnu poruku: ne pačajte se u našu sferu interesa, jer ćemo vam prirediti pakao, što rekao jedan humanist. Naš je svijet naša stvar, cosa nostra. I naši ljudi u vašem svijetu su naša stvar. Mi ondje sasvim jasno znamo što je kome činiti: kineske trijade zastrašuju i muzu samo Kineze, mi se bavimo našima, jao vama ako nam ih otimate kroz školu ili ih uvjeravate da vaš ustav vrijedi i za njih.
A što stoji iza atentata u Münchenu? Lako dobavljivo vatreno oružje (osobito nakon naših ratova) i masovna psihoza koja izbezumljuje i snage reda. To čini izvrsnu hranjivu podlogu. Nakon toga dovoljan je jedan psihotik (u odori američkoga lokalnog policajca, ili s upravo puštenom pravovjernom bradom, ili opsjednut križarskom misijom), uvjeren da su svi protiv njega, da su ga nepravedno i nepodnošljivo maltretirali i da je došlo vrijeme da slučajni uzorci kolektivnog krivca plate dio danka u krvi - pa da svjedočimo pokolju. U Münchenu, u Orlandu, na Utøyi, u Nizzi i tako dalje, niz je otvoren. Da nam je do šale, u münchenskom slučaju dodali bismo kao začin i McDonald’sovu hranu (koju neprijatelji zapadne civilizacije prezrivo nazivaju “junk food”), ali ona dovoljno kosi posljedicama pretilosti, a u tom pogledu bolje da šutim.
Do šale ne treba biti, ali situacija je groteskna: dovoljan je jedan luđak, balavac, koji siječe sjekirom stanovnike Hong Konga, upale u to s manje povoda nego Pilat u Vjerovanje, pa da se blokira njemački željeznički promet; dovoljan je drugi gotovo podjednako balavi luđak da baci u kaos i paniku bavarsku prijestolnicu i zaljulja opstanak Angele Merkel u Kanzleramtu, jer se mjesnim katoličkim socijalkršćanima opet stislo. Iako je u Münchenu pala na ispitu ne politika njemačke kancelarke Angele Merkel, nego ustrojstvo Slobodne Države Bavarske. njezino se ljudstvo pogubilo, njezini su građani vidjeli vraga gdje ga jest i gdje ga nije bilo: tri napadača i pucnjave po centru. Ta je psihoza bila genuina, ne inducirana poput zagrebačkih “lovova na snajpere” kad nijedan snajperski metak nije ispaljen ali su “gnijezda raščišćavana”, kako i zašto - zna se.
Kad je Goethe objavio Jade mladog Werthera, godinama su nestabilni pojedinci emulirali taj romantički Weltschmerz i ubijali se kojegdje. Toliko da je u našem susjedstvu neki psihijatar, pa stoga logično književnik realist, napisao i parodiju. Ali ljudi su zaista oponašali - i ubijali se, da stvarno.
Uz terorizam, ozbiljnu prijetnju, imamo i emulaciju neuravnoteženih, koji se ne ubijaju naprosto, nego pritom narcistički sobom vuku u smrt i one za koje im se čini da su neopravdano bolje prošli. Ta nedorasla bitanga rođena u Njemačkoj odvukla je u smrt u Münchenu tuđu djecu (troje s Kosova), dok su građani oko njega, za svaki slučaj, kleli Turke i strance, da se nađe malo zdrave mržnje koja prema tim skupinama raste.
Sumanutih će biti uvijek, nema nam tu velike pomoći, možda za svoje zlo i nisu odgovorni - ali mi smo odgovorni za naše masovne psihoze.