U postizbornom folkloru sastavljanja Vlade zadnje vijesti o Ini provukle su se tiho, a vrijedne su spomena jer nadrastaju okvire same kompanije. Nova najava zatvaranja sisačke rafinerije, "tajni" noćni transport derivata željeznicom i oštar istup MOL-ova šefa Zsolta Hernadija ("s Inom ili bez nje") zabilježeni su rutinski, otprilike kao nešto što ionako očekujemo od susjeda s kojima već neko vrijeme ne stojimo najbolje. Rečenica "tražit ćemo novog strateškog partnera za Inu" samo je logičan slijed koji je nastavio Božo Petrov kao predsjednik Sabora. Ali hoće li? Mogu li?
Prvi u slijedu javio se prije tjedan dana, nakon još jedne neizravne razmjene oštrih riječi s Budimpeštom, sad već bivši ministar Tomislav Panenić: "MOL je Inin dioničar, a ne većinski vlasnik", poručio je Panenić, ne zna se točno kome. Nije, naime, lako povjerovati da Panenić, čak i nakon samo pola godine ministarskog staža, nije naučio da je i hrvatska država s udjelom od 44,8 posto samo Inin manjinski dioničar. MOL raspolaže s više dionica nego država (49 posto), ne računamo li u državnu imovinu i portfelj privatnih mirovinskih fondova i malih privatnih dioničara (6,1 posto zajedno), a ne bismo trebali.
Ina je već desetljećima primjer što se događa potencijalno dobroj kompaniji kada postane žrtva politike. Zato ne treba tugovati za njezinim izlaskom na tržište kapitala, kada je prestala biti državna i postala potencijalno svačija. Država bi, štoviše, trebala biti sretna da najveći pojedinačni vlasnik, ma tko to bio, pokušava maksimizirati dobit kompanije. Dobit proračuna pritom je dvostruka - prvo iz poreza, a onda od dividende.
MOL je od "strateškog partnera" postao "neprijatelj" čim mu je hrvatska Vlada u prvoj rundi privatizacije, kada se prodavala samo četvrtina Ine, odlučila prepustiti glavnu riječ u vođenju korporativnih financija, čime je sama sebi uskratila polugu za upravljanje, ali i za izvlačenje što većeg dijela dobiti. Neprijateljstvo je ojačalo kada su vlade jedna za drugom pokušale komercijalnoj kompaniji nametnuti neposlovne, politički motivirane ciljeve.
Hrvatska je država postala neprijatelj MOL-u kada je, unatoč postupnom preuzimanju udjela, pa i preuzimanja vodeće funkcije u Upravi, MOL-u pokušala uskratiti pravo na upravljanje kompanijom koja je de facto postala članicom MOL grupe. Nažalost neravnopravna, jer takav joj je položaj osigurala politika, upornim pokušajima izravnog utjecaja na upravljanje kompanijom. I da, kao u svakom lošem braku sklopljenom iz pogrešnih interesa, MOL često nije bio korektan prema svojoj hrvatskoj partnerici.
Mi danas, iako sumnja postoji, a optužba je podignuta, još ne znamo je li MOL-ov šef Zsolt Hernadi doista potkupio hrvatskog premijera Ivu Sanadera s ciljem da mu prepusti vlast u kompaniji. Ako jest, krivnja je, barem što se nas tiče, u prvom redu na hrvatskoj strani. Je li kompanija mogla poslovati više u hrvatskom interesu? Vjerojatno jest, ali promatrano s točke uprave objedinjene kompanije, riječ je o interesu manjinskog vlasnika, a tek posredno hrvatskih građana, pred kojima je hrvatska Vlada, kao MOL-ov partner u vlasništvu nad Inom, odgovorna za pogreške. MOL-ova uprava to nije i ne mora biti.
Upravo je Inin primjer, zato jer dugo traje, dobar pokazatelj štete koju trpimo zbog upornog otpora usvajanju logike tržišne ekonomije. Zašto bi itko među potencijalnim kupcima, kojima je primjer Ine neizbježno pred očima, kupio od države manjinski udio u bilo kojoj velikoj kompaniji i onda dopustio da mu biznis u koji je uložio milijune rastače loša državna politika?
Nije naš problem nesretni ministar Panenić koji je u ponekom trenutku mandata pokazao da bi od njega, nakon malo treninga u nekoj pravoj vladi, možda mogao postati i relativno korektan ministar, a Inu je s njezinim paketom problema naslijedio po dužnosti. Njegovi su nas zadnji gafovi, tipični za hrvatske političare kad se nađu u panici, samo svježe podsjetili na amaterizam kao vjerojatno najveći problem hrvatske politike. Teško, naime, da je ijedna zemlja nove Europe s tolikom upornošću gurala državu u ruke političkim diletantima.
Progutali smo proteklih godina sve, od Ljube Jurčića, Ivice Kirina, Mirele Holly, Branka Grčića... pa do upravo nevjerojatnog sklopa pogrešno odabranih ministara u neuspjeloj vladi trijumvirata Orešković - Karamarko - Petrov. U izvršnoj su se vlasti na najvišim pozicijama izredali ljudi koji jednostavno nikada tamo nisu smjeli biti. Sada je pitanje - je li Vlada Andreja Plenkovića po sastavu bolja od prijašnjih. Čini se da jest, iako nije bez potencijalno toksičnih članova. Neću ih prozvati, prerano je, ali iskustva voditelja doma za umirovljenike, ekološki svjesnog profesora, pomoćnika ministra koji nije dočekao kraj mandata "zbog nekoliko manjih afera" i najupornijeg ekonomskog tradicionalista u Saboru možda i nisu najbolje preporuke za ulazak u izvršnu vlast.
Kad Goranko Fižulić, kao jedan od boljih bivših ministara gospodarstva, kaže da su zadnji potezi MOL-a samo pritisak na novu Vladu i da Hrvatskoj preostaje jedino natjerati MOL na promjenu koncesijskih ugovora, on je vjerojatno u pravu. Dosad je to, međutim, bila igra kojoj domaći političari nisu bili dorasli.