Kad je Tihomir Orešković pukom igrom slučaja dobio šansu postati hrvatski premijer, dobio je moju osobnu kolumnističku podršku. Moglo bi se reći da sam pisao panegirike o menadžeru koji je stjecao dragocjeno iskustvo u velikoj internacionalnoj farmaceutskoj kompaniji te čak pomalo dosađivao tezom kako će netko tko se kalio u radnom okružju hiperkompetitivnog generičkog biznisa pokazati domaćoj političkoj sviti što i kako treba raditi. Govorio sam uokolo da su u Tevi, kompaniji iz koje je došao Orešković, u stanju prepoloviti svaki trošak, i to nakon što su ga već prepolovili. Glorificirao sam Oreškovićevo iskustvo u vođenju razvojnih procesa u velikoj tvrtki. Čak pomalo naivno, baš onako seljački, zamišljao sam neku vrstu korporativnog Alije Sirotanovića koji će zasukati rukave i raditi od 16 do 18 sati dnevno. Zamišljao sam čovjeka koji neće srljati, koji će mudro donositi one prave, meritokratske odluke. Vjerovao sam da će radnim navikama i odlučnošću Orešković progutati ministre, pa ih ispljunuti dobro prerađene. I veći dio vremena pomalo sam se ljutio na one koji od početka nisu željeli prihvatiti Oreškovića upravo zbog toga što dolazi iz korporativnog miljea, zbog toga što je čovjek koji dobro razumije što je spread na državne obveznice, koji zna što znači cijena duga i kako je kontrolirati. Međutim, ponašanje premijera Oreškovića nakon što je formalno izgubio podršku u parlamentu učinilo je da sve moje umišljanje, baš kao i činjenice o Tihomiru Oreškoviću kao čovjeku i menadžeru, padnu u vodu. Pljus.
Prve ozbiljne sumnje zapravo su se javile još u vrijeme donošenja proračuna. Učinilo mi se da on kao prvi menadžer Vlade jednostavno nije dovoljno ambiciozan, kao da nije nametnuo ni tempo, niti očekivanu dubinu reformskih zahtjeva koji će jamčiti stvaranje novih razvojnih osnova. Kako je vrijeme odmicalo, sumnje su se produbljivale. A na kraju, kad se ispostavilo da je Orešković postao premijer da bi sebi i obitelji osigurao odmor u državnim rezidencijama, postalo je jasno kako je bolje da nekad simpatični Kanađanin ne traži još jednu premijersku šansu na parlamentarnim izborima. Još se, naime, nekako moglo progutati to što je obitelj smjestio u opatijskoj vili Costabelli, gdje je povremeno dolazio na ladanje.
Međutim, sada, kad je nakon vrlo kratkog premijerovanja odlučio ponovo uzeti državnu rezidenciju za ljetno lezilebovanje, više nema nikakve sumnje; Orešković ne posjeduje senzibilitet za hrvatsku političku realnost. Ako on ne može razumjeti da nakon kratkog razdoblja vlasti, tijekom kojeg je bilo više degutantnog natezanja među ključnim partnerima nego pravog vladanja, uopće nije trenutak provoditi vrijeme na mjestima gdje je Josip Broz ispijao viskije sa svjetskom elitom, neka se pozdravi s političkim ambicijama.
Ima još jedan razlog zbog kojega je reakcija na Oreškovićevo korištenje državnih rezidencija ovako žestoka. Redakcija Jutarnjeg lista provjeravala je odmara li se on ili njegova obitelj u Opatiji pa, potom, hoće li se odmarati na Brijunima.
Od Oreškovićeve Vlade nismo dobili suvisli odgovor. Reakcija je stigla tek kad smo objavili da će ljetovati na Brijunima, i to kroz "demanti" da će koristiti rezidenciju - na Hvaru. Kad sam čuo za tu priču, istog trena shvatio sam da je Orešković i ljude s kojima se okružio upregnuo u perfidnu lakirovku. Upitao sam se kako je moguće da ljudi koje inače izuzetno cijenim i koji, siguran sam u to, istinski vjeruju u reformske potencijale ove zemlje, postaju sitni birokrati koji po svaku cijenu opravdavaju ponašanje "velikog šefa". A od takve pokornosti "velikom šefu" do devijacija koje proizvode "veliki vođe" jako je kratak put. Cesta na kojoj ključni savjetnici iskapčaju prekidač za kritično razmišljanje vodi u političku provaliju.
Dodajmo da je njegova strast prema rezidencijama otvorila još nekoliko pitanja.
Prvo je pitanje zašto uopće Republika Hrvatska i dalje posjeduje rezidencije? A ako ih već posjeduje, zašto ih ne iznajmljuje za velike novce? Zbog čega premijer, prvi među jednakima, ne ljetuje kao i svi drugi građani plaćajući odmor svojim novcem.
U svojim sam kolumnama vrlo gorljivo, čak i po cijenu osobnog vrijeđanja, napadao razne vrste populizma. Stoga moram naglasiti da u Oreškovićevu ponašanju nema ništa formalno-pravno sporno, ali ukazuje na neku vrstu socijalnog autizma. A s tom političkom dijagnozom teško se možete prometnuti u političkog vizionara, ostat ćete aparatčik kratkog vijeka koji naciji trati ono najvrednije - vrijeme. S obzirom na to da je već jako dosadno promatrati traćenje vremena kao političku paradigmu koju su nametnuli i lijevi i desni, nadajmo se da će se ipak pojaviti netko s količinom znanja o biznisu na razini Oreškovića, ali s barem malo osjećaja za politički trenutak i s boljim smislom za odabir ljudi.
Već smo zaboravili da je Orešković, koji je sam birao ministre, u Vladu pustio jednog Crnoju, ali nas je ovih dana slučaj gospođe Šikić podsjetio kako se Orešković pokazao talentom za prepoznavanje bizarnih kadrova. S obzirom na to da gospođa Šikić tvrdi da Hrvatska ima previše obrazovanih, nekako se bojim da ćemo mi s diplomama s obzirom na razvoj hrvatskih perspektiva krenuti u pečalbu i voziti Uber u, recimo, Irskoj.
Ma ne zanimaju nas više ministri koji se ne znaju čak ni dobro izraziti kad žele reći da Hrvatska hitno treba prilagodbu strukovnog obrazovanja.
Toliko o Oreškoviću.