Čini se kako ekonomski problemi današnjice guraju nacionalne politike na nepoznate teritorije. Iako pojedini teoretičari i njihovi sljedbenici političari trče prema tim nepoznatim teritorijima kao da se radi o obećanoj zemlji, zdrav razum upozorava kako bi prvo trebalo pažljivo istražiti te nepoznate teritorije, prije nego se tamo presele cijele nacije, a na kraju i cijelo čovječanstvo. Jedna od takvih naoko vrlo dobrih ideja je smanjivanje broja i značaja novčanica velikih denominacija.
Logika je krajnje jednostavna: velike novčanice (od npr. 500 eura) nisu praktične za upotrebu, u vremenu elektronskog plaćanja uopće nisu potrebne za realizaciju velikih transakcija, novčanice velike vrijednosti zapravo su utočište za prljav novac stečen raznim kriminalnim aktivnostima, gomilanje velikih novčanica povećava sivu zonu u ekonomiji… Ukidanje najvećih apoena, uvjereni su njihovi protivnici, sigurno će pomoći borbi protiv terorizma i trgovine drogom. I u tome, naravno, ima dobre logike: u 2014. uhvaćen je džihadist koji je putovao iz Turske u EU s četrdeset novčanica po 500 eura (ukupno 20 tisuća dolara). Lakše bi bio otkriven da je nosio novčanice po 100 dolara. Isto tako, brojni su primjeri korištenja krupnih novčanica u ozloglašenim aktivnostima, kao što su pranje novca, krijumčarenje ljudi ili reketarenje.
Međutim, sasvim je sigurno da nisu teroristi i kriminalci ti koji drže veći dio svih velikih novčanica. Krupne denominacije jednostavnu su prebrojne za takvo što. Malo je, naime, poznato da novčanice od 500 eura čine 30 posto svih eura u optjecaju, a novčanice od 1000 švicarskih franaka čak 60 posto 'švicaraca' u optjecaju. Može se pretpostaviti da je vrlo značajni broj tih novčanica sasvim legalno sredstvo štednje. Ipak, sve veći broj nacija ozbiljno razmatra ukidanje svih većih denominacija svojih nacionalnih novčanica. EU je već dono odluku kako više neće dotiskivati novčanice od 500 eura. Kanada je počela svoje novčanice od 1000 dolara povlačiti iz optjecaja još 2000. godine, Singapur je već izbacio najvredniju novčanicu od 10 tisuća singapurskih dolara, Indija je nedavno doslovno zabranila najveće novčanice od 500 i tisuću rupija, Australci sve odlučnije pričaju o odbacivanju 100 australskih dolara, o dokidanju slavne povijesti zelenih stotica polemiku su otvorili i Amerikanci...
Put prema potpunoj digitalizaciji transakcija koji počinje ukidanjem velikih apoena bit će, bez obzira na časne namjere, pun osjetljivih pitanja. Za to postoje barem tri razloga: prvo, ni lagano povlačenje iz optjecaja ni naprasno povlačenje nije jednostavno rješenje. Kanađani svoje apoene od 1000 dolara povlače već desetljeće i pol, a još ih je 20 posto u cirkulaciji.
U Indiji, koja je zabranila 500 i 1000 rupija, izbili su javni neredi kad siromašni indijski radnici nisu uspjeli zamijeniti svoje ušteđevine u velikim apoenima za namirnice. Iako govorimo o vrijednostima od 7,53, odnosno 30,14 dolara, neredi u Indiji nisu obeshrabrili bivšeg šefa američkog Treasuryja da zaključi kako indijski primjer ne treba Sjedinjene Države, Europu i ostatak svijeta odvratiti od namjere dokidanja 'velikih apoena'. Potreba za 'velikim bratom' u svijetu financija, očigledno je jača od zova na oprez. Drugo, borba protiv kriminala, korupcije i porezne evazije zapravo su samo glavni javni (!) razlozi za ukidanje ili povlačenje velikih denominacija. Veliki pobornik ukidanja velikih apoena Kenneth Rogoff, vrlo ugledni ekonomist koji se želio baviti natjecateljskim šahom, sigurno vam neće reći da se kroz rat protiv casha mogu rješavati problemi s likvidnošću banaka ili javni dugovi.
Primjerice, činjenica je da Grci u ekonomiji od 40 tisuća milijardi eura imaju poreznu evaziju tešku oko 15 tisuća milijardi eura te predlažu oporezivanje isplate casha u bankama, ali prešućuju da tako zapravo ne rješavaju samo problem porezne evazije, već bankama još više pomažu da održe solventnost. Dok govorimo o elektronskom povlačenju novca iz banaka, onda na razini sustava, kako su lijepo objasnili u Phoneix Capital Researchu, zapravo nema problema nego se samo mijenja stanje na računima. No, ako netko iz neke grčke banke ode s gomilom novčanica, onda sustav za taj slučaj mora osigurati stvarni novac jer kapital napušta grčki bankovni sustav. Isto tako, politika negativnih kamatnih stopa u osnovi skida vrijednost novca s računa u bankama, a uz fizičku gotovinu nema gubitka vrijednosti koji bi stimulirao na razuzdano trošenje.
Nažalost, autor više ekonomskih uspješnica, Jim Rickards, upozorio je da se zbog 'viših ciljeva' lako može doskočiti i čuvanju vrijednosti u gotovini. Ako bi se, kao je zamislio Rogoff, inflacija podigla s ciljanih 2 na 4 posto godišnje, onda bi vrijednost svakog ušteđenog eura za 30 godišnjaka bila srezana 75 posto do njegove navršene 65 godine života. To smo već viđali u povijesti. Nakon što su Sjedinjene Države dokinule apoene od 500 dolara u 1969. godini, njihove stotice su do danas izgubile 85 posto svoje kupovne moći. Dokidanje velikih apoena, casha i forsiranje inflacije kako bi se smanjila realna vrijednost javnih dugova zapravo ima u najmanju ruku slične ciljeve te značajnim dijelom predstavlja udar na realnu akumuliranu vrijednost u rukama građana. I, treće, forsiranje rješenja poput dokidanja velikih apoena ili stimuliranja inflacije, može potaknuti potragu za zamjenskim vrijednostima. Nije čudno da je u Indiji cijena zlata oko 800 dolara viša nego na zapadnim tržištima, a moglo bi se i dogoditi da za novčanice od 500 eura u bankama počnemo plaćati 502 eura.