Obično se kaže kako su građani Hrvatske, kad je povijest posrijedi, silno podijeljeni. Te podjele najčešće se tiču ljudi i zbivanja iz 2. svjetskog rata, oko kojih je hrvatsko društvo izgradilo dva konfliktna narativa koji desetljećima vode “uličnu borbu” za svaku fontanu, perivoj ili trg.
Postoji - međutim - još jedno razdoblje koje je - barem donedavno - građane Hrvatske navodilo na ljute konfliktne raspre. A to razdoblje su - devedesete.
Devedesete godine, dakle, razdoblje Tuđmanove vladavine - još je donedavno bilo predmet u najmanju ruku sličnog konflikta memorija kao što su to bili 1941. ili 1945. Za klasične, hardcore nacionaliste, to razdoblje je bilo i ostalo razdoblje primordijalnog, izgubljenog raja: doba kulta jedinstva, sloge i oružja, period kad je nacija (navodno) bila ujedinjena oko Povijesnog Vođe, kad je neprijatelj bio prepoznatljivo jasan, kultura neiskvarena skepsom, a ideja nacije kompaktna i neupitna. Za malobrojne tvrde ljevičare, to je razdoblje naprosto doba kontrarevolucije, period “duge mračne noći” kad su rastočene titoističke vrednote poput industrije, urbanizma, sekularizma, socijalne sigurnosti i radničke participacije. Za liberale i dio liberalnih konzervativaca, 90-e su bile - da se poslužimo danas omiljenom plenkovićevskom formulacijom - razdoblje trećeg “nedemokratskog režima”, nakon ustaškog i titovskog.
Za njih, taj je period bio doba političke autoritarnosti, izrugivanja s demokratskim pravilima, period duboko koruptivnog preplitanja vladajuće stranke, tajkuna i Crkve, razdoblje zagađen kič kulturom, šundom, ekscesnim nacionalizmom i kultom ličnosti, era vođe u bijeloj uniformi koja je za liberalne političare i komentatore imala kudikamo više poveznica s titovskim dobom, nego stvarnog diskontinuiteta. Ovakav diskurs kritike tuđmanizma bio je onaj koji je dominirao u razdoblju nakon 3. siječnja 2000. S malim varijacijama, taj su stav zastupali i Feral i Vlado Gotovac, i Arkzin i Budiša ili Banac, i marksistički teoretičari i bosanski fratri. Postojao je ozbiljni društveni konsenzus kako je 3. siječnja “godina nulta” od koje treba krenuti naprijed, prema liberalnoj demokraciji, a 90-e ostaviti kao doba dječjih bolesti i nedemokratske aberacije.
Taj je period - ukratko - bio još jedno izvorište “podjele”. A što se mene tiče, volio bih da je tako i ostalo. Jer, danas - petnaest godina kasnije - oko 90-ih i Tuđmanovog doba imamo nezdravo jedinstvo. Kao da su najednom u zaborav pale i bijele uniforme i kič kultura, i sabori na Duvanjskom polju i otkazi po nacionalnoj osnovi, i Kutle i Gucić i Danke Deutschland. Ljevičari obično riječ “povijesni revizionizam” koriste kao psovku, no - iskreno - u ovom trenutku bi Hrvatskoj, barem kad su 90-e u pitanju, trebalo povijesnog revizionizma kao kiše poslije suše. Jer, oko 90-ih se stvorio opasno jednoumni konsenzus. Tuđman je najednom neupitni Otac Domovine, Milanović je taj koji predlaže da se po njemu nazove aerodrom, ljevičari vade upravo Tuđmana kao politički autoritet u borbi protiv neofašista, televizija već ionako podosta nalikuje onoj iz 90-ih, a čini se da u tom smjeru pomalo ide i kultura. Kao da su se i lijevi i desni, svaki iz svoje kalkulacije, odlučili pretvarati da su zaboravili što su stvarno bile te 90-e.
To je kontekst u kojem je ovog tjedna premijerno prikazan dokumentarni film “Glasnije od oružja” zagrebačkog režisera Miroslava Sikavice. Riječ je o filmu koji upravo u perfektnom trenutku - kad se oko ovog povijesnog razdoblja stvara kora nezdravog konsenzusa - vraća na veliki ekran stvarnu sliku 90-ih. Sikavičin film demaskira to razdoblje baveći se najreprezentativnijim kulturnim korpusom 90-ih - a to je ratna domoljubna estrada. Slično rumunjskom režiseru Andreiu Ujici koji je u filmu “Autobiografija Nicolaea Ceausescua” prokazao rumunjski komunizam koristeći njegovu sliku i ton - dakle, službene žurnale - tako i Sikavica demaskira 90-e koristeći njihovu sliku i ton: TV program, spotove, melodije i stihove patriotske estrade.
Sikavičin film bavi se cijelim korpusom nacionalističke pop-glazbe 90-ih. U njegovom filmu nalazimo i velike patriotske band-aidove i anonimne štancere kaseta s ustaškim budnicama. Tu su i avangardni umjetnici poput Gopca i Boruta Šeparovića, i najcrnji estradni šoder koji, da nije bilo dvije- tri vojujuće napitnice, ne bi u životu dosegao dalje od provincijskog diska. U filmu nalazimo i najcrnje naciste i ikoničke figure današnje ljevice, poput Urše Raukar. U njemu je i Arsen Dedić, ali i Thompson koji je - premda se obično misli obratno - tada još bio marginalac. U filmu nalazimo i velike mainstream projekte koji su služili smekšavanju inozemstva (poput “Stop the War in Croatia”) i nadideološke pjesme koje su postigle integrativni efekt poput “Moje domovine”. Tu su udvorničke travestije poput “Danke Deutschland”, ali i ljuta huškačka propaganda. Raspon vizualnog materijala koji Sikavica donosi seže od državne (tada je teško bilo govoriti o javnoj) TV do VHS-ova s hercegovačkih krizmi ili iseljeničkih piknika. Samim tim, u filmu se jasno daju mapirati dva jasno odvojiva ratna diskursa.
Prvi je bio onaj “među nama” i “za nas”, u kojem dominiraju operetna militantnost, govor mržnje, prijetnje “bandi” i “prokletinjama”, te osvetničko zazivanje. Drugi je onaj oficijelni, “za van”, kojim dominira diskurs samoviktimizacije. To su spotovi puni balona i dječice, u kojima vodeća estradna grla pjevaju o Europi, slobodi, nadi, budućnosti i ljubavi. Nakon mitinga za kurikularnu reformu i Frljićevog gostovanja u Splitu zvuči neobično, ali je istina: čak je i pjesma “Kad bi svi ljudi na svijetu” 90-ih bila dio vojujućeg estradnog arsenala.
Kad sam prvi put gledao Sikavičin film - a to je bilo pred nekih mjesec dana na svom računalu - pred gledanje filma osjećao sam onespokojavajuću zebnju. Očekivao sam da će me film nanovo suočiti s onom slikom Hrvatske koju sam želio zaboraviti i zabaciti u najudaljeniji zakutak korteksa. Očekivao sam da će me s ekrana zapljusnuti nerazrijeđeni šovinizam, odvratni ratni kič, pumpanje lažnog i licemjernog jedinstva upakirano u groznu muziku, personificirano kroz trijumfalističke, nasmijane čunke pjevačkih luzera koji bez tog rata ne bi nikad izišli iz anonimnog razizemlja estradnog hranidbenog lanca. Hladni me znoj oblijevao od pomisli da ću opet na ekranu gledati Tuđmanov trijumfalistički cerek u spoju s napitničkim soundtrackom izravnog zaglupljivanja.
Sve to u Sikavičinom filmu postoji. Film baca pred nas stvarnu, nerazrijeđenu analizu stanja kulture i duha 90-ih. Bilo mi je zanimljivo Sikavičin film gledati na festivalskoj projekciji, pomiješan s publikom koja je u vrijeme radnje filma bila u pelenama ili čak nerođena. Zanimljivo mi je bilo vidjeti što im je u filmu frapantno, što bizarno, što smiješno (Tuđman je, recimo, svaki put kad bi progovorio izazvao sarkastični cerek). No, premda “Glasnije od oružja” ima farsičnih i grotesknih dijelova, Sikavica nije snimio političku grotesku. Puno desetljeće mlađi od mene, on je očito (bio) dovoljno mlad da na sav taj patriotski šoder gleda onako kako - valjda - moja generacija gleda na “Mirka i Slavka” ili “Partizansku eskadrilu”. Njegov pogled smjesa je ironičnog peckanja i blage sažaljivosti, kao da režiser pomalo i žali što je politički realitet tako okrutno rasturio naivne fantazije i sanjarije 90-ih.
Nije stoga čudo što ključno retoričko mjesto u dramaturgiji filma Sikavica daje Sandri Kulijer, pjevačici koja doma još ima pun ormar zahvalnica zbog pjevanja na frontu, koja je da izbjegne bijedu prodala Tuđmanov orden (!), a danas pere i riba portune. Kao da Sikavica hoće reći: to je ono što su stvarno donijele 90-e. To je rezultat “povijesne pobjede”, “tisuću generacija” i “kraja povijesti”. Isto osjećanje rezignacije kao da isijava i iz izjava drugih - danas potresno ocvalih - aktera patriotskog popa. Danas ne bi opet, kažu. Nismo to ovako zamišljali. Mislili smo da će biti drukčije.
“Glasnije od oružja” nije gromovita polemika s 90-ih: film bih prije opisao kao sjetnu fusnotu. No, ono što mi se čini važno jest da Sikavičin film vraća u javnost govor o tom razdoblju koje smo svi zajedno odlučili ili zaboraviti, ili - još gore - pamtiti selektivno. “Glasnije od oružja” film je koji postavlja bitno pitanje, pitanje na kojem prolazi ili pada sva Tuđmanova ostavština. Jesmo li - naime - iz njegove dekade izišli kao bolje društvo - slobodnije, demokratskije, kulturno razvijenije, proizvodnje? Ili je taj period - kao što ja mislim - bio period regresije i propasti, ekonomskog i kulturnog samodokidanja, period u kojem smo izgubili glavninu sofisticirane ekonomije, u kojem smo se kulturno vratili u 1947., te spiskali niz emancipatorskih stečevina 20. stoljeća, od planskog urbanizma do sekularizma?
Jer, ako jest tako, onda i taj povijesni period treba strpati u košaru u koju tako rado trpamo onaj koji mu je prethodio. Dakle, umjesto da taj period kanoniziramo kroz aerodrome i kipeke, treba ga smjestiti tamo gdje spada: u košaru “nedemokratskih režima”.