Izjave da na području zapadnog Balkana postoji opasnost od radikalizma, ekstremizma i terorizma nisu ništa novo. Takve ocjene čujemo već nekoliko godina i one su uglavnom odraz raznih analiza koje izrađuju sigurnosne službe NATO-a i Europske unije, odnosno njihovih država članica. Glavni razlog zabrinutosti su slabe države (Bosna i Hercegovina i Kosovo), radikalizacija mladih (primjer relativno velikog broja onih iz balkanskih država koji su išli ratovati na strani ISIS-a u Siriji i Iraku) te organizirani kriminal. Kada se sve to zbroji, jasno je da to područje može biti plodno tlo za pokušaje i terorističkih skupina da to iskoriste za svoje djelovanje, ili u samoj regiji ili prema zapadnoj Europi. Procjene sigurnosnih ugroza nisu paušalne, a nezahvalno je reći jesu li one uvijek točne ili ne. To su procjene, a one nikada ne moraju biti apsolutno točne. A sada, kada je fenomen odlaska mladih u redove ISIS-a s Balkana zaustavljen, procjena je da će prijetnja sigurnosti biti njihov povratak. Kako je takvih najviše bilo iz BiH i Kosova, tako se ove dvije države najčešće i spominju kao "veliki izazov".
Kada zapadni političari spominju države zapadnog Balkana kao potencijalno područje za djelovanje radikalnih skupina i terorista, to najčešće nije zlonamjerna kritika nego prije svega upozorenje. Zato je neshvatljivo da u Bosni i Hercegovini takve najave shvaćaju kao napad na tu državu ili napad na Bošnjake u toj državi. Vidimo zadnjih dana kako bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u reakcijama neka upozorenja naziva islamofobijom i pokušajem zastrašivanja Europe. Istina je da se Izetbegović referirao na izjave češkog predsjednika Miloša Zemana, ali je u istom kontekstu spomenuo i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza, što je promašeno. Hrvatsku predsjednicu i austrijskog ministra ne može se staviti u isti koš s jednim tako neozbiljnim kontroverznim političarom kakav je Zeman, poznat po brojnim skandalima i izjavama ne samo o muslimanima nego i o vegetarijancima i drugima. Pretpostavka je da i Grabar-Kitarović i Kurz znaju nešto više od Zemana o situaciji u regiji i o sigurnosnim pitanjima. A i hrvatska predsjednica i austrijski ministar zalažu se za integraciju cijele regije u EU, pogotovo Bosne i Hercegovine. Zeman bi najradije da EU uopće ne postoji, a ako već postoji, teško da bi on htio da u njoj budu BiH i Kosovo. On svoje stavove protiv muslimana nije niti krio. Zato se izjave Grabar-Kitarović i Sebastiana Kurza ne mogu smatrati zlonamjernima, islamofobnima te ih se ne može stavljati u isti koš s izjavama Miloša Zemana. Možda je hrvatska predsjednica pretjerala u brojkama kada je rekla da se iz Sirije u BiH vraćaju "tisuće" boraca, jer ako ih je otišlo stotine, ne može ih se vratiti tisuće. No činjenica je da su povratak takvih ratnika kao jednu od najvećih prijetnji identificirale i NATO-ove, EU-ove te druge zapadne službe u čije analize, pretpostavljamo, ima pristup i predsjednica Grabar-Kitarović.
Austrijski ministar isto tako nije nikakav pripadnik neke ekstremne desnice u Europi, iako bi mogao pokušati ušićariti koji glas od ne tako malog dijela biračkog tijela koji ne želi imigrante. Bez obzira na to, Kurz ne samo da podržava nego i gura države Balkana prema članstvu u EU, iako je u Austriji ogromna većina građana protiv daljeg širenja Europske unije. Da je ekstremni desničar, bio bi protiv bilo kakvog proširenja EU.
BiH, Kosovo, Belgija, Francuska ili neka druga država ne treba shvaćati kao napad na sebe kada ih netko spominje kao mjesto gdje prijeti opasnost od terorizma. Zapravo su u Bruxellesu, i u EU i u NATO-u, izuzetno zadovoljni doprinosom koji i Kosovo i BiH daju u borbi protiv radikalizacije i terorizma. Kako se radi o državama s velikim brojem stanovnika islamske vjeroispovijesti, ove dvije države imaju posebnu ulogu u tome i zato ih se u pozitivnom smislu često i spominje. Pohvale stalno dolaze i za službene vjerske vođe u tim državama koji pomažu u programima de-radikalizacije i zaštite mladih. Ekstremizam i radikalizam su opasnost i prijetnja i za istinske i iskrene vjerske organizacije u regiji. Ali i uz sav trud sigurnosnih službi, i sav uspjeh u dosadašnjoj borbi protiv terorizma, ne znači da opasnost više ne postoji. Zato se ta opasnost ne smije relativizirati jer je iskustvo pokazalo da terorizam ne poznaje granice.
Regija zapadnog Balkana ima važnu ulogu u borbi protiv terorizma ne samo zbog ideologije i vjerske pripadnosti građana nego i zbog toga što je to područje već dugo poznato po visokoj razini korupcije i organiziranog kriminala. Takve skupine često služe i za nabavu oružja za kriminalce, pa i teroriste, u državama zapadne Europe. Oni kriminalci koji prodaju oružje na ilegalnom tržištu nemaju etičke standarde zbog kojih bi se unaprijed raspitali u koje će se svrhe upotrijebiti to oružje. Prije par dana u Albaniji je u zračnoj luci zaplijenjena pošiljka s puškama koje su navodno bile namijenjene teroristima u Velikoj Britaniji.
S druge strane, niti zapadni političari ne trebaju preuveličavati pitanje ugroza od strane zapadnog Balkana. Pri tome često koriste krive elemente i kriterije. Primjerice, austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz nedavno je rekao kako u Sarajevu i Prištini navodno ženama plaćaju da se pokriju. Ako je to kriterij, onda se stvarno može reći da su Bruxelles i Beč puno više islamizirani od Sarajeva i Prištine. Više pokrivenih žena možete vidjeti u jednom danu u Beču, a pogotovo Bruxellesu nego u godinu dana u Sarajevu ili dvije godine u Prištini.
Bez obzira na to, i bez obzira na to što se nošenje marame ne može koristiti kao primjer ili kriterij islamske radikalizacije, istina je da su i na Kosovu, i u BiH, i u Makedoniji, i u Albaniji, i u Srbiji, i u Crnoj Gori zadnjih desetak godina razni "misionari" ili "nevladine udruge" djelovali u širenju svoje verzije islama. A ta verzija, kako su to priznali i sami domaći imami, često je u suprotnosti s islamom kakvog poznaje i s kakvim je ovo podneblje živjelo stoljećima. Pojava takvih utjecaja s Bliskog istoka izazvala je sukobe i unutar same islamske zajednice u državama regije. I međunarodna zajednica i domaće službe predugo su tolerirali takvo ponašanje ili nisu shvaćali opasnost od njega. Ali to se dogodilo i u Belgiji i u Francuskoj, možda čak i više nego na Kosovu i u BiH.
Utjecaj Turske na Balkanu, kao i utjecaj Rusije, pitanje je koje ne treba povezivati s temom opasnosti od terorizma. I Turska i Rusija su saveznice Zapada u borbi protiv terorizma, čak i sada kada ne cvjetaju ruže u odnosima između EU i tih država. Kada govore o onome što smatraju lošim utjecajem Rusije i Turske na Balkanu, u EU ne misle na tradicionalne odnose tih država s državama regije već na to da one više nisu model demokratskih standarda, medijskih sloboda, neovisnosti sudstva kakav trebaju države Balkana ako se doista žele integrirati u Europsku uniju. I Turska i Rusija do sada su bile sastavni dio napora međunarodne zajednice u stabilizaciji regije zapadnog Balkana, u tome su odigrale značajnu pozitivnu ulogu. Ali sada kad su odnosi Turske i Rusije s EU sve lošiji, odnosi između Turske i Rusije sve bolji, utjecaj na Balkanu pretvara se u svojevrsno natjecanje. Ali EU se isto tako mora pitati i o učinku svoje dosadašnje politike u regiji jer se čini da politika s figom u džepu, obećavajući regiji perspektivu članstva u EU, a s druge strane beskrajno odugovlačeći taj proces, nije dala željene rezultate. Bez obzira na sve, svi narodi regije, i "srpsko govorno područje" koje je pod utjecajem Rusije, i muslimansko stanovništvo koje može biti pod utjecajem Turske, i dalje su opredijeljeni prema Zapadu i integraciji u EU. Gubitak nade u perspektivu članstva u EU može pomoći drugim međunarodnim igračima, a tu se najčešće spominju Rusija i Turska, da povećaju svoj utjecaj u regiji. Ali i kada je jasno da postoji političko nadmetanje na Balkanu, mora postojati suradnja u borbi protiv terorizma i ta suradnja ne smije biti žrtva populizma ili političkih interesa.