Dobronamjerni hrvatski patrioti poželjeli su nedavno ujediniti sve pravaške stranke, a s vremena na vrijeme javljaju se takvi više od dva desetljeća. “Dosta je, braćo pravaši, da se mi, na radost naših dušmana, svađamo i dijelimo”, zavapili su prvi put još tamo u lipnju 1994. Na političkoj pozornici bile su tada tri pravaške stranke. Ponovno im okupljanje nije, nažalost, pošlo za rukom.
Međutim, oni se nisu predavali. Već u srpnju 1999. na jednom imanju u kutjevačkom vinogorju našli su se ponovno pravaški vođe i bili sasvim blizu. Uz hladne nareske i odličan rizling, dogovorili su gotovo sve detalje, ali kratko iza ponoći nesretno su se porječkali, poletjele su prvo čaše, zatim boce, tanjuri, noževi, viljuške, stolice, na kraju i jedna ručna granata, i osamnaest je pravaških političkih organizacija ostalo razjedinjeno.
Nu, evo ih ponovno u u veljači 2003. u jednom franjevačkom samostanu u Dalmaciji. Ustaju u tri i u tišini prolaze kroz klaustar do kapelice, gdje dobra četiri sata, do svanuća, skvrčeni na ledenom kamenom podu, drhtavih modrih usana mole Svemogućeg da im dade mudrosti i strpljenja da njihovih dvije stotine četrdeset sedam pravaških stranaka opet bude jedna, monolitna politička snaga.
A Svemogući im se ni tada nije smilovao.
Pravaši ipak nisu odustali. Jednog vikenda u ranu jesen 2008. pravaški uglednici ponovno su se našli na neformalnom savjetovanju oko ujedinjenja u jednom istarskom hotelskom poduzeću. U petak popodne na recepciji je pažljivim prebrojavanjem nesumnjivo utvrđeno postojanje devetsto jedanaest stranaka starčevićanskog usmjerenja. Do ponedjeljka ujutro bilo ih je više od tisuću i tristo.
Napokon, u kolovozu 2013. napravljen je veliki kongres. U glavni grad Hrvatske iz svih krajeva svijeta su avionima, vlakovima, autobustima, osobnim automobilima, motociklima, volovskim zapregama, na konjima, mazgama, devama i letećim ćilimima došli svi koji nešto znače na pravaškoj sceni, predstavnici Pravoslavne pravaške stranke, Nezavisnih pravaških dijabetičara, Pravaškog odbojkaškog bratstva, Sunitskog pravaškog pokreta, Bezglutenske stranke prava, Pravaških lezbijki Slavonije i Baranje i drugih sedamnaest tisuća i šesto pedeset pet sličnih organizacija registriranih u Ministarstvu uprave. Ne moram vam, vjerujem, ni opisivati kako je to završilo.
Kad god se pravaši krenu ujediniti, završe još razjedinjeniji. Broj njihovih stranaka raste nezaustavljivo, geometrijskom progresijom. Starčevićanci se razmnožavaju diobom kao bakterije. Prava štvo je smrtonosna epidemija. Već ako ih je troje, dvoje pravaša će se urotiti protiv trećega. Tu se ne smije izaći iz sobe, oni neumorno rovare i spletkare u svim kombinacijama. Tek što su se okupili, krenut će se međusobno optuživati, uzurpirati stranačke prostorije, obnoć dolaziti s šarafcigerom i mijenjati brave, otimati kompjutere, printere, trobojne barjake i velike uokvirene portrete Oca domovine.
Nekadašnji se kolege psuju i vrijeđaju, nazivaju budalama, lupežima, varalicama, razvratnicima, obiteljskim zlostavljačima i, češće nego išta, zanimljivo, suradnicima jugoslavenske tajne policije. Opazili ste možda urnebesni slučaj, od desetero njih za koje je u novinama pisalo da su radili za Udbu, devetero su bili ili još jesu nekakvi pravaši. Nema desničarskog uglednika za kojega se nije najmanje jednom, u Hrvatskom listu, na Dnevno.hr ili u Bujici, kazalo da je nekad u komunizmu besramno denuncirao valjane Hrvate, a to nam je obično kazao drugi desničarski uglednik, koji je s denuncijantom u birtiji koliko do jučer komadao janjetinu, nazdravljao gemištima i znojnim se čelom na njegovo čelo naslanjao promuklo pjevajući Škoru i Thompsona, i koji je, osim toga, krizmeni kum njegove starije kćeri.
Ponovilo se s neumoljivom pravilnošću desetke puta do sada, kad god bi se jednom odani suradnici i nepokolebljivi starčevićanci razdvojili u dvije stranke, otkrilo bi se kako je netko od njih potajice radio za zločinački srbočetnički režim. Ta su užasna saznanja dosad uništila bezbroj pravaških prijateljstava i odlaske cijelih ogranaka iz pravaških stranaka. S druge strane, ovoj pojavi zacijelo je pridonijela i činjenica da pravaši zapravo ne mogu dulje slijediti drugoga, kao obični članovi. U prirodi je pravaša da svi žele biti vođe, odvojiti se od gnijezda i sviti vlastito. Željni da njih netko zove “gospodine predsjedniče” i pobožno šuti dok oni govore, napravit će u garaži svoju pravašku stranku kao što se pravi domaća rakija ili ajvar.
Zgodna je k tome okolnost da je uistinu lako napraviti pravašku stranku. Ona nema mnogo dijelova, sastavi se brže nego Ikeina polica. Na stvari je krasna, izvorna hrvatska ideologija koja vjernije od ijedne druge odražava duh našega naroda. To je nezahtjevno, jednostavno učenje koje i srednjoškolci skromnijih intelektualnih mogućnosti uspješno savladavaju. Ne morate odlaziti na predavanja ni čitati debele knjige o političkoj ekonomiji, Ustavu, ljudskim pravima i sličnim tricama. Dosta je da gajite optimističnu vjeru kako je hrvatski narod u svemu superioran drugim narodima, a onima susjednima, Srbima, Bošnjacima i Crnogorcima specijalno. Program većeg dijela pravaških stranaka može se ustvari čitav sažeti u popularni deseterački dvostih, nije ni trun pametniji od popularnog bećarskog hita: “Mene moja naučila strina, svim Srbima pička materina”.
Kad na televiziji vidite pravaške uglednike i moćnike poput Ante Đapića, Danijela Srba, Pere Ćorića ili Ivana Tepeša, shvatite da možete sve što i oni, pa i vjerojatno bolje od njih. A možda biste i trebali. Uhvatite li slobodno popodne, trebali biste i vi jednom osnovati pravašku stranku. Kroz godinu ili dvije broj pravaških stranaka ionako će biti jednak ili opasno blizu broja stanovnika Hrvatske. Mališani će prelaziti ulice noseći ih kao bocu ulja, kilogram šećera ili kakav komad alata i govoriti susjedima: “Kume Mladene, mama me poslala da vam vratim pravašku stranku koju smo prošli tjedan posudili”, a kum Mladen na to će im odgovarati: “Kaži mami da ne treba, napravio sam ja drugu”.