Prve se pričesti sjećam kao da je jučer bila. Sunčana je svibanjska nedjelja 1979. godine, u modrim hlačama od kamgarna i bijeloj popelinskoj košulji hodam između Radeljićevih kuća uz pokojnu babu. Njezin je dlan suh i ispucan od teškog rada u polju. Prije nego smo pošli, u čvor na uglu maramice po običaju je zavezala nekoliko novčića za lemozinu. Žurimo da ona uhvati mjesto u crkvi. Moje je već osigurano, prvopričesnici sjede u prvom redu. Gdjekoji ima leptir-mašnu, a meni je drago da je ja nemam. Jedan ponosno podiže rub rukava da ekipi pokaže tehnološko dostignuće dotad nepoznato u našem selu, Seikov digitalni sat koji je dobio za pričest.
Nema mnogo događaja otprije četrdeset godina koje s ovakvom jasnoćom mogu dozvati u uspomeni, ali to je valjda prirodno. Obred jedenja kruha u koji se pretvorilo tijelo našega Boga tako je tajanstven i poetičan da vam on mora ostati za cijeli život. Međutim, sa mnom nije bio taj slučaj. Jedino što sam ja uspio doživjeti je nelagoda kad mi se hostija zalijepila za nepce. Zarumenjen, suznih očiju, do kraja mise krišom sam se trudio jezikom je sastrugati sa sluznice.
Mnogo godina kasnije, kad sam osvijestio svoj ateizam, shvatio sam kako je ova komična zgoda bila znakovita. Već u trećem osnovne, kad mi je izmakla tajanstvenost i poetičnost pričesti, ustvari se vidjelo da ja nisam vjernik, da ono nešto nevidljivo i sveprisutno, transcedentno i apsolutno jednostavno ne dodiruje moje srce. Točno sam shvaćao što se događa, ali to nije bilo dovoljno jer je vjera stvar emocija, a ne intelekta. Filozofi se tisućama godina svađaju postoji li Bog, no sve im je, pogledate li bolje, džabe i utaman. Nitko nikoga u tome nije dokazima porazio. Nikakvim se učenim argumentom nijedan nevjernik nikad nije priveo vjeri, a ni obrnuto. Bog je jedan vreli oganj u grudima koji nikakva logika neće ni upaliti ni utrnuti.
Ja to u sebi nemam i zbog toga se ne doživljavam ni uskraćen ni povlašten, ni bolji ni gori od drugih. Davno sam shvatio kako su nam vjera i nevjera podijeljene bez reda, kako je i među pobožnima i među bezbožnima jednako i pametnih i budala. Uzmite samo priču iz sela Gradišta kod Županje, što ni nakon nekoliko tjedana ne prestaje uzbuđivati našu javnost. Župnik je na prvoj pričesti jednog Adama s Downovim poremećajem htio izdvojiti mimo druge djece, ne dopustititi mu da stoji uz oltar, jer da je Adam, eto, glup i ne konta kako su od tijela i krvi Isusa Krista postali kruh i vino.
Skandal je u trenutku postao nacionalno poznat, došao i do televizije i do pravobraniteljice za djecu i do nadbiskupa, pa je dječak pričest naposljetku ipak primio s ostalim vršnjacima, a obred je, suprotno župnikovim očekivanjima, prošao bez incidenta. Adam je, otkrili smo usput, dobar i mio, marljivo piše domaće zadaće, sluša mamu i tatu, pere zube ujutro i navečer, a prljavi tanjur ne ostavlja na stolu, već ga, kad pojede, odnese u sudoper. On čini, u jednu riječ, sve što dobri Bog traži od jedanaestogodišnjaka i po svemu je besprijekoran kandidat za sveti sakrament.
Nitko dobronamjeran zaista nije primjećivao da se u Gradištu kod Županje dogodilo nešto nedolično, sramotno i bogohulno, ali slučaj je svejedno nastavio uznemiravati tradicionalno nedobronamjerne katoličke intelektualce poput jednoga imbecila s televizije, koji je pričešćivanje djece s posebnim potrebama prošli tjedan nenadmašno dosjetljivo usporedio sa slijepcima za volanom. Nije opet sve za svakoga, ustrajava taj tvrdoglavo, a ja ne mogu ne sjetiti se kako se sam papa Frane prije nekoliko godina u Rimu zaustavio zbog jednog dječaka s Downom, ozbiljno razgovarao s njim, a zatim ga i pozvao da se popne s k njemu. Ima na internetu snimka ove lijepe i čovječne epizode, svakako je pogledajte. Edukativno je, naročito za nas u Hrvatskoj.
Kad vidite kako je beskrajno mnoštvo na trgu ispred svetog Petra minutu ili dvije strpljivo čekalo dok je jedan klipan u žutoj šilterici i Messijevu dresu ljubopitljivo razgledavao komande papamobila, neizbježno se upitate sljedeće: ako sveti otac u Rimu ne misli da su djeca s posebnim potrebama nedostojno društvo, ako ih on pred svima može uzeti za ruku, koja je, da oprostite na izrazu, pička materina našim seoskim župnicima i imbecilima s televizije da bi oni nesretnicima zabranjivali na oltare?
I što je u pričesti tako zaguljeno i složeno, tako teološki nedokučivo da je mogu primiti samo pametniji katolici. Zar je bistrina u ovome uopće važna? U crkve ne puštaju bez testa inteligencije? Opisao sam vam kako sam ja u svibnju 1979. vrlo dobro shvaćao sakrament, kako je on bio dohvatljiv mome razumu, ali ga nisam emocionalno dosezao. Meni je najveća i najljepša misterija kršćanstva izmakla, ali s druga strane držim sasvim mogućim kako je jedan jedanaestogodišnjak s Downovim poremećajem u cijelosti doživio ono nevidljivo i sveprisutno, transcendentno i apsolutno. Taj je poslušni, dobri i mili seoski dječak u svome srcu lijepo osjetio Isusa Krista. Kad je Isus Krist u Jeruzalemu rekao: “Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati”, ja mislim da je on baš specijalno imao na umu nekoga obespravljenog i poniženog, nekoga skromnog, malenog i žalosnog poput Adama iz Gradišta kod Županje. Zbog Adama iz Gradišta naposljetku je i umro na križu.
Dosta sam uvjeren kako Isus nikad ne bi umro za grijehe čovječanstva da čovječanstvo čine samo naši bezdušni seoski župnici i katolički intelektualci s televizije.