Naš glavni grad svečano je proslavio pola stoljeća Svjetskog skijaškog kupa, a rijetko je koje mjesto zaista pozvanije za obilježavanje te vrijedne obljetnice. Tko još osim Zagreba ima takvu tradiciju skijanja? Možda samo Kingston na Jamajci i Kinshasa u Demokratskoj Republici Kongo. Stariji Zagrepčani do dana se današnjeg živo sjećaju velikih uspjeha Janice Kostelić krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Njoj u čast na Sljemenu se vozi Snježna kraljica i niz Bakačevu ulicu, dvije stotine metara između katedrale i Jelačić placa, sve odmahujući i šaljući puse okupljenima, noćas su se na artritičnim zglobovima spuštali čuveni skijaški umirovljenici.
Prekrasno je izgledala ta predstava, staza od umjetnog snijega koja je završavala tek desetak metara od tramvajskih tračnica podsjetila me je na djetinjstvo, kad bi snijeg pokrio naše selo, baš kao na Generalićevim slikama, i mi se mališani sanjkali niz Kokića glavicu sve do ceste, klizali se strelovitom brzinom na najlonskim vrećama napunjenim slamom ili starim novinama zaleđenom strminom uglačanom kao staklo, razdragano vrišteći i cičeći, dok nas na dnu ne bi zgazio kamion. Dobra je trećina moga razreda zbog toga propustila čitavo drugo polugodište. Možda se i u Bakačevoj, čisto zbog uzbuđenja, mogla napraviti jednaka stvar: produljiti malo stazu, pa da sa sjeverne strane udari skijaš, a s istočne tramvaj broj sedamnaest, pa tko prođe - prođe.
Svakakve mi vesele stvari padaju na pamet gledajući stazu od umjetnog snijega u centru, a nema sumnje da će ih najmlađi sve napraviti za dan ili dva, kad se skijalište otvori za građanstvo. Možda bi se i Josip Bozanić mogao, u grimiznom biskupskom skijaškom kombinezonu koji put spustiti od prvostolnice, u pratnji malih ministranata na sanjkama, ili kakva časna udovica, vraćajući se sa zadušnice za voljenog Lojzeka.