LONDON CALLING

PIŠE ELLA DVORNIK Zbogom negativni ljudi, odsad želim biti okružena samo pozitivnim mislima. Imam dovoljno svojih mana da bih slušala o tuđima

Instagram

Nova godina, nova ja, svake godine ista priča. Nažalost, ne promijeni se puno u 24 sata. Iako bih, recimo, jako voljela ove godine biti urednija i organiziranija, znam da se ni to neće dogoditi jer je pravljenje nereda dar poklonjen rođenjem. Svaki put kad krene nova godina, imam neki novi plan, i ubrzo shvatim da su svi ostali imali isti. Tako je moj lokalni Interspar pun ljudi koji kupuju tjesteninu bez glutena, čitaju recepte na mobitelima i zaobilaze slatkiše u širokom krugu. U teretanu se ne možeš upisati jer su redovi na spravama pa više vremena potrošiš čekajući nego vježbajući. Pola mojih frendova umjesto vina i piva naručuje čaj - uključujući i mene jer sam i ja taj plan napravila – i hodaju s elektroničkim cigaretama ili si čupaju kosu u apstinenciji nikotina. 

Ove godine bih voljela više poraditi na sebi, malo samu sebe upoznati i promijeniti se na bolje. Prošle godine sam više ganjala poslovne stvari, ali ove godine si baš falim, koliko god narcisoidno zvučalo. U zadnje vrijeme primjećujem mane u tuđoj duhovnosti i dok ih primjećujem pokušavam ih primijetiti na sebi. Neki ljudi za koje sam mislila da su kao uvijek javno pozitivni i puni humora i lijepih riječi pokazali su se užasno isfrustrirani, suprotno od onoga kakvima se predstavljaju. Očekivala sam nekakvu pozitivu, a na kraju mi je vrijeme potrošeno tračevima i uvredama. I dok gledam neke ljude mislim si u sebi: samo da ja nisam takva, samo da ja ne radim to, samo da ja ne zvučim tako. Ipak, omakne se svakome da ispadne pizda. Svako od nas prospe neki trač, kaže nešto ružno o nekome. I sada imam dilemu. Je li OK ikad reći nešto ružno o nekome? 

Ako ti netko nije drag, je li OK pričati ružno o toj osobi nekome tko tu osobu ne poznaje? Mislim, koliko mi zaista poznajemo neke ljude? Iako nisam ni ja nedužna, moram priznati da se u zadnje vrijeme baš suzdržavam da ne kažem svoje mišljenje, jer, iskreno, počelo mi se gaditi što svi nešto misle. Otkad se probudim dok ne zaspem, čitam, slušam i gledam tuđa mišljenja, pogotovo sada kad smo svi povezani internetom. Život je postao jedna nakupina kontrole i stresa. Moraš paziti što ćeš napisati, kako ćeš napisati da se slučajno netko ne bi uvrijedio. Onda čekaš da vidiš hoće li netko naći dlaku u jajetu pa slažeš savršene argumente za Facebook comeback.

Gadljivo mi je postalo sve. Ne možeš više ni psa spasiti od utapanja a da netko ne napiše nešto odvratno ili “dâ svoje mišljenje”. I tako dok pričam s ljudima, kada počnu dijeliti svoja mišljenja koja su isključivo negativna, moj mozak se isključi i ode negdje u toplije krajeve meditirati. Ne zanima me što neki ljudi misle o meni nepoznatim ljudima i ne želim da me se opterećuje mislima koje nisam sama stvorila. Zašto bih trebala kad upoznajem nekoga razmišljati o svim tračevima koje sam čula o toj osobi i onda paranoično u iščekivanju čekati da se dokaže da je to tako? Možda se meni baš to sviđa. I tako sada bježim ko zmija od vode od ljudi koji nemaju o čemu pričati osim o drugima. Ne želim dijeliti vrijeme i mjesto s nekime tko živi tuđi život više nego svoj. Ne mogu. 

Nemam vremena više razmišljati o tome tko je kakav, vrijeme uvijek pokaže. Prošle godine su me trovali svakakvim glupostima i dok sam slušala mislim da postala tolerantnija. Štoviše, čak mislim da su osobe po kojima su mi najviše pljuvali bez razloga u biti najkvalitetnije. Zašto bi netko toliko pričao o nekome tko “nije dobar”. Čemu promoviranje “zlikovaca”, mora da ta osoba ima ono nešto što drugi žele, ali nemaju muda biti. I zato ove godine odlučujem biti osoba koja ako nema ništa lijepo za reći o nekome, neće reći ništa. I to samo u nadi da drugi neće ni meni govoriti. Vodim se po onoj tretiraj druge kako želiš da tebe tretiraju. Ne želim ni sekundu provesti s negativnim mislima o nekome.

Imam dovoljno svojih mana da bih slušala o tuđima. Ove godine želim biti prijateljica ljudima koji su pozitivni i vole sebe dovoljno da mi pričaju o sebi jer me jedino i oni zanimaju. Želim se okružiti ljudima koji će me podržati ili čak pljusnuti kad napravim pogrešku. Želim da mi netko kad krenem tračati kaže da prestanem! Želim se osjećati kao da sam napravila nešto loše, kada to i napravim. Ne želim više podržavati tuđu negativnost jer mi se čini da se u današnje vrijeme samo time hranimo. Kome je gore, tko je siromašniji, tko je lošiji. Ne vjerujem više u to. Najgori smo mi sami koji mislimo da imamo pravo nekog drugog osuđivati i onda to dijeliti s drugima. Iako nisam imala lijepa iskustva s nekim ljudima ove godine, shvaćam da nisu ni oni imali lijepa iskustva sa mnom.

I neću dodavati ulje na vatru i dokazivati nekome da sam ja u pravu jer možda zaista nisam. Ali to se nikog ne tiče. Ne mrzim nikoga, i ne želim nikoga mrziti, za mržnju treba duplo više energije nego za ljubav, i zato ću izabrati ljubav i tolerirat ću činjenicu da nismo svi isti, da ono što je meni normalno nekome nije, i očekujem isto za uzvrat, ako mi netko to ne može pružiti neću više gubiti vrijeme na dokazivanja i mijenjanje drugih ljudi.

Nisam ni ja savršena, tko sam ja da drugima govorim kako da žive svoj život? Zato ove godine prvo gledam sebe u ogledalo i rješavam stvari sa sobom, čistim ispred svojih vrata prije nego što uopće pomislim nekome obratiti pažnju na njegov nered. Ili kako bi pokojni Michael Jackson rekao: “Ako želiš učiniti od svijeta ljepše mjesto, pogledaj sebe i napravi tu promjenu”. Sretna vam nova 2017.!

ELIPSO

Izdvajamo