VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Lakejski izlet u Peštu princeze hrvatskih suverenista: Je li došlo vrijeme da kažemo da je Grabar-Kitarović antihrvatski element?

Facebook

Negdje uoči i na samom početku rata devedesetih, tadašnja vlast Franje Tuđmana htjela je pošto-poto naći makar kakve saveznike u svijetu. Kako je tadašnja zapadna mainstream politika bila sumnjičava prema našem “ocu domovine” i njegovom gorljivom političkom pokretu, u traganju za saveznicima Hrvatska nije mogla biti odviše izbirljiva.

Tih ranih devedesetih, popis “prijatelja Hrvatske” sastojao se od čudne svite u kojoj su bili konzervativni novinari, voditelji ultradesnih think-tankova, lideri bizarnih političkih sekti i antiliberalnih pokreta. Tipičan među njima bio je stanoviti tip koji se zvao Lyndon LaRouche - bivši trockist koji se obratio na antisemitsku desnicu, a koji je propovijedao kako je klasična muzika terapija protiv liberalizma. Danas to izgleda smiješno, ali tako su izgledali “prijatelji Hrvatske” na samom početku 90-ih. Bila je to politička orijentacija koju je neki duhoviti redaktor tadašnje Nedjeljne Dalmacije opisao krilaticom: rukovanje - ludom radovanje.

Kao i u mnogočemu drugome, i po pitanju rukovanja/radovanja Hrvatska danas sve više sliči na onu 90-ih. Premda su na obje najviše pozicije u državi karijerni diplomati, Hrvatskoj u diplomatskom smislu baš ne cvatu ruže. Zbog manje ili efemernih sporova u sukobu smo s praktički svim susjedima, u Europskoj uniji imamo status nepouzdanih i dosadnih svađalica, a vanjskopolitička “soft power” biva nam sve manje “power” sa svakom novom tablom, pločom, trgom te svastikom ispisanom sprejem ili kosilicom. No ako nam baš u mainstream politici i ne ide, nema veze. Uvijek će se naći alternativnih prijatelja koji će nas voljeti.

A osoba koja je u hrvatskoj politici zadužena za sakupljanje takvih alternativnih prijatelja zove se Kolinda Grabar-Kitarović. Tijekom više od polovice svog predsjedničkog mandata aktualna je hrvatska predsjednica promovirala vanjsku politiku koja se ranije zvala “uspravnica”, a sad se - više poput turističkog slogana - zove “inicijativa triju mora”. Ta vanjska politika od početka se bazirala na historiografskom kiču, na fantaziji o alijansi katoličkih konzervativnih republika koje će se opet, “kao nekad” udružiti pod duplim jagelonskim i sentištvanskim križem ne bi li združeno činile antemuralis spram istočnih barbara (bili oni muslimani ili Putin).

Teško je reći je li na početku to tako bilo zamišljeno, no ta se politika u konačnici u praksi svela na to da se Hrvatska politički i vrijednosno vezala uz dvije države - Poljsku i Mađarsku - te uz neke od najbizarnijih i najsuspektnijih režima koje današnja Europa ima. Predsjedničini “alternativni prijatelji” sastoje se od vlada koja smatraju normalnim da vladajuća stranka bira suce, da se žena za abortus kažnjava robijom, da se zabranjuju sveučilišta na engleskom, da se izbjeglice hrani tako što se kruh preko ograde baca u kavez, a na granice susjednih zemalja Unije postavlja bodljikava žica.

Među tim novopečenim “prijateljima Hrvatske” nalazi se i jedna zemlja s kojom Hrvatska, blago rečeno, ima nerazriješenih poslova, a ta je zemlja Mađarska. Mađarska je, naime, u ovom trenutku možda i najozloglašenija među zemljama nove alijanse “neliberalne demokracije”. Mađarska je, također, zemlja koja je hrvatska susjeda. Nadalje, Mađarska je zemlja s kojom Hrvatska ima stvarna i ozbiljna nerazriješena pitanja, pitanja koja su kudikamo ozbiljnija od tri lavora mora sjeverno od Savudrije, ili ona dva škojića kod Neuma oko kojih desetljećima turpijaju sarajevski i zagrebački profiteri konflikta. Mađarska i Hrvatska imaju stvarni, ozbiljni bilateralni problem, problem o kojem (za razliku od škojića ili Sv. Gere) ovise tisuće obitelji, uključujući jedan čitavi grad. A to pitanje je, naravno, INA/MOL.

Mađarska je, naime, zemlja čija se nacionalna naftna kompanija domogla upravljanja hrvatskom nacionalnom naftnom kompanijom u okolnostima za koje hrvatsko tužiteljstvo drži da su bile koruptivne. Mađarska je zemlja čija naftna kompanija kani ugasiti jednu od dvije hrvatske rafinerije. Ta ista kompanija faktički je potplaćivala šefa najveće hrvatske stranke (i tadašnjeg Kitarovićkinog šefa) kroz konzultantske ugovore. Mađarska je zemlja koja je ledeno i prezrivo odbila zahtjev da procesuira moguće MOL-ove korupcionaše, i to zato što joj to, pazite sad, nije u “nacionalnom interesu”!

To je zemlja koja je prezrela hrvatsku pravnu državu, policiju, tužiteljstvo i sud time što je izignorirala pravnu suradnju. A kad je (ponajviše zahvaljujući Karamarkovu padu) pokušaj da se stvar zataška propao, Mađarska je blokirala Hrvatskoj ulazak u OECD. Ako vi mislite hapsiti naše korupcionaše, ako vi mislite protiv Orbanovih tajkunčića dizati Interpol - evo vam figa! Mi to zovemo “zaštita ekonomskih interesa”. I još bolje: “antiinvesticijska klima”.

Riječ je, ukratko, o upravo sramotnom bezobrazluku na nekoliko razina. Ovakvom politikom, MOL i Orban rade o glavi tisućama hrvatskih građana, uključujući cijeli Sisak. No ne samo da se prezrivo izruguju s hrvatskim institucijama (dakle - stvarnom Državom s velikim D), nego još istjeruju svoj “ekonomski interes” i kroz diplomatske blokade. Riječ je o jednoj od onih situacija koje kao da su dušu dale za nacionalističku ognjicu i suverenističku paranoju.

Teško je zamisliti situaciju koja bi više trebala dotaknuti tankoćutnu epidermu pravog patriota. Zamislite Arpada silnog i ljute Hune: hoće nam zatvoriti rafineriju, oteti nam naftnu suverenost, potkupljuju naše premijere mađarone, i još k tomu ne poštuju naše “regno”, nego mu diplomatski kane “praescribit leges”.

Što u toj situaciji radi princeza naših suverenista, Velika Majka hrvatske konzervativne politike - Kolinda Grabar-Kitarović? Ona u toj situaciji odlazi u Budimpeštu, gdje se u velikom prijateljstvu sastaje s bratskim mađarskim rukovodstvom. S izuzetkom što nije bilo pionira sa zastavicama, cijeli protokol tog posjeta izgleda kao da je ispao s bilateralnih susreta vođa “narodnih demokracija” cca 1970.

Sve je tu - i cvijeće, i postrojavanje, i fotografiranje ispred grimizne draperije, a hrvatskoj je predsjednici, kao tipični čin totalitarne laske, dodijeljen u Budimu i počasni doktorat. A onda je došao i taj nesretni trenutak kad je hrvatska predsjednica ipak morala nešto reći i o tim, eto, uzgrednim nezgodacijama koje opterećuju dvije bratske zemlje. I što je ona tada učinila? Pa da ne duljimo: stala je na mađarsku stranu!

Rekla je, ukratko, da “nije riječ o ucjenama, nego zaštiti mađarskih interesa”, da “Mađarska nije zadovoljna kako se dosad postupalo” te da “OECD ionako nije politička, nego ekonomska organizacija”. Za sve je okrivila tog kavgadžiju Milanovića (“pred nekoliko godina došlo je do zategnutih odnosa”), a potom obećala “pomake” i “velike napore”. Iza tih uopćenih i nacifranih riječi, ukratko, Kolinda Grabar je rekla ovo: Mađari, oprostite. Ispričavamo se što smo prekomjerno reagirali. Što smo se toliko uzrujali što ste - tja - korumpirali jednog, a možda i dvojicu čelnika moje stranke. Naši policajci i suci tu su se uzjogunili, znate već. Ali, nema beda, pobrinut ću se da ubuduće tako ne bude.

Pokušajte samo zamisliti da je ijedan liberalni ili lijevi hrvatski državnik otišao u zemlju s kojom Hrvatska ima ozbiljan spor. Pokušajte, nadalje, zamisliti da ta zemlja nije bilo kakva zemlja, nego neka od mrskih jugorepublika. Pokušajte, nadalje, zamisliti da neki takav Milanović ili Josipović dođe tamo i faktički domaćinima sve da za pravo. Pokušajte, također, zamisliti da tamo obeća “napore” i “pomake”, a koji će se sastojati u tome da hrvatska država ne procesuira optužnice.

Pokušajte, nadalje, zamisliti val patriotske moralne ognjice koji bi istog časa isproducirali bujanci, letice i starešine, pravednički kivni na veleizdajničku politiku i poniženje domovine. Ali, kad Platinasta Lady hrvatske desnice ide uokolo, pljuje po svojoj vladi i zemlji, aktivno potkopava vlastito sudstvo, tužiteljstvo i državu, kad daje za pravo oligarhiji koja je njenom stranačkom šefu davala mjesečnu novčanu apanažu, od patriotske ognjice najednom - nema ništa?

Kad zabezeknuti građanin Hrvatske gleda i čita izvještaje o predsjedničinom peštanskom izletu, dođe mu da se zapita je li došao trenutak da mi Drugi preuzmemo najzapaljiviji, najodvratniji leksik nacionalističkog diskursa? Je li došao trenutak da preuzmemo rječnik Petra Škorića i stotine sitnih škorića te da počnemo izgovarati “njihove” rečenice. Na primjer, da je predsjedničino ponašanje petokolonaško. Da se u Pešti ponašala veleizdajnički, blateći svoju domovinu, služeći lakejski stranim interesima. Da se mađaronski, udvornički poklonila stranoj sili koja je diplomatski, a možda i novčano, svojedobno potpomogla njezinom ustoličenju. Da je predsjednica, zucker kommt zuletzt, naprosto, ajde da ne ciframo - antihrvatski element.

Znam što mislite. I ja se stidim. Crvenim se što uopće koristim ovaj afektivni, zapaljivi i antiintelektualni rječnik koji su u hrvatskom javnom prostoru “pripitomili” šatoraši i nižerangirani hadezeovci. Ali, nakon peštanskog izleta, hrvatska predsjednica doista ne zaslužuje ništa bolje.

ELIPSO

Izdvajamo