Premijer Plenković povukao je fantastičan PR potez kad je za Badnjak objavio da će Hrvatska otkupiti udio mađarskog MOL-a u Ini. Uopće ne treba sumnjati da je premijer odlučnom "zaštitom nacionalnih interesa" prikupio izuzetne simpatije većeg dijela političke javnosti, iako je sasvim moguće da je samo pokušavao spriječiti MOL da prvi slavodobitno objavi kako su pobijedili Hrvatsku na međunarodnoj arbitraži. Međutim, vođenje države nije isto što i vođenje PR agencije, pogotovo kad je u pitanju donošenje odluka s ozbiljnim ekonomskim posljedicama. Plenkoviću valja dati kredit za to što je bio glas zdravog razuma u HDZ-u dok su njegovi stranački kolege "revolucionarno" otkrivali pred novinarima kako napokon počinju nositi (vlastite) glave na stranačke skupove. Još više kredita Plenković zaslužuje za pokušaj vraćanja kredibiliteta i utemeljenog optimizma na ojađenu političko-ekonomsku scenu. Uz manje gafove, tu je na vrlo dobrom putu. Međutim, pomnija analiza mogućih posljedica izjave da će Republika Hrvatska otkupiti udio u Ini od Mađara otkriva da se radi o prvoj krupnoj premijerovoj pogrešci. Ona je i taktičke i strateške prirode.
Taktički gledano čini se mnogo boljim da se premijer suzdržao od ishitrene reakcije, da je svjesno primio udarac gubitka arbitraže koju ionako nije pokretao. Da je nešto iskusniji u interesnom boksu, koji je sofisticiraniji od običnog političkog šaketanja, mogao je nakon teškog udarca podići gard te strpljivo tempom i biranim udarcima graditi trenutak za rušenje protivnika. Plenković je, koliko god izgleda smiren, u ovom slučaju poput hrabrog, ali ne baš najpametnijeg borca, sasvim spustio ruke, beneševski se nacerio kroz štitnik za zube i pozvao lika koji ga je upravo svojski zviznuo po nosu da se štemerski potuku. Nažalost, iskustvo govori da takvi hrabri boksači češće završe na podu vrlo natečenih glava. Drugim riječima, Plenković je najavom preuzimanja ispustio sve moguće taktičke prednosti držanja neprijatelja u neizvjesnosti. Nije bilo nikakvog razloga reći da će Republika Hrvatska sigurno potrošiti novac za otkup udjela mađarskog MOL-a u Ini prije nego se počelo raspravljati o cijeni, financijskoj konstrukciji preuzimanja te konkretnim ciljevima hrvatskih vlasti kad je u pitanju Ina. Taktički propust ima izuzetnu težinu pogotovo ima li se u vidu da cijelo pitanje ostaje u domeni hrvatskog pravosuđa. Ima li smisla ishitreno kupovati oko 49 posto Ine ako hrvatski sudovi još mogu ispraviti proceduralne greške na koje je upozorio Ustavni sud te tako stvoriti nove pretpostavke za poništenje spornog dioničarskog ugovora koji Mađarima daje prava koja nisu u skladu s hrvatskim trgovačkim pravom? Nije li upravo Mađarima u interesu pobjeći iz takve situacije, izvući milijardu te se riješiti briga oko možebitnih regulatornih pritisaka hrvatskih vlasti? Pa Ina i onako nije više tvrtka koja može jamčiti lijepe povrate na uloženi kapital. Tko će odgovarati ako u konačnici hrvatsko pravosuđe ipak osudi Sanadera za korupciju, a Hrvatska istrese velik novac Mađarima prije nego se to dogodilo?
Strateške pogreške koje se mogu iščitati iz premijerovih istupa mnogo su ozbiljnije prirode od ovih taktičkih. Tu je mnogo nepoznanica, možda previše:
Je li cilj otkupa dionica od Mađara pokušaj vođenja socijalne politike kroz Inu? Izjave premijera prema kojima je nužno zadržati proizvodnju u rafineriji Sisak ukazuju, nažalost, da poslovna logika možda neće biti prioritet. Ako će se Sisak održavati na životu da bi se zaradilo, to je sasvim OK namjera, ali ako će rafinerija vegetirati između poslovnog života i smrti, to će značiti dodatno iscrpljivanje financijskih potencijala Ine.
Je li cilj snažnija i profitabilnija Ina s precizno definiranim poslovnim KPI-jevima ili déjà vu eksperiment kvazivizionarskog državnog upravljanja pod krinkom općeg interesa? Ovo drugo u pravilu završava poslovnim te, posljedično, socijalnim kolapsom.
Koja je poanta rekroatizacija Ine kroz otkup dionica od Mađara, ako se te iste dionice kroz nekoliko godina namjeravaju opet prodati nekom stranom strateškom partneru koji će se također, po zdravoj logici, voditi svojim poslovnim interesima a ne PR potrebama aktualnog političkog miljea? Zapravo onda uopće ne govorimo o rekroatizaciji već o rusizaciji, arapizaciji, amerikanizaciji, poljizaciji… Ine. Je li itko svjestan da nema govora o hrvatskom utjecaju u Ini čak ni u prijelaznom periodu u kojem bi dionice Ine na sebe preuzela neka investicijska kuća jer bi i ona sasvim sigurno zadala okvire njima prihvatljive poslovne politike u Ini?
Je li zaista moguće da netko na pragu 2017. godine zaista zamišlja stvaranje nekih frankenštajnovskih tvorevina danas vrlo raznovrsnih kompanija koje imaju sasvim različite potencijale i, naravno, probleme? Što bi Ina dobila spajanjem s Petrokemijom osim nevolje? Kako uopće sinergijski mogu profitirati spajanjem HEP i Ina osim stvaranjem novog neuvjerljivog imena Hepina? Zar je moguće da će se cash s HEP-ova računa potrošiti na dionice ne baš perspektivne Ine umjesto na vlastite investicije?
Što u slučaju da država potroši novac poreznih obveznika i postane suvereni većinski vlasnik Ine? Hoće li je prezadužiti kako bi realizirala političke ciljeve ili će je dokapitalizirati novcem poreznih obveznika? Smije li je dokapitalizirati? Je li itko svjestan da dokapitalizaciju ne bi dopustila Europska unija? Ukratko, Ina je jako važna strateška kompanija u kojoj je najveći strateški interes izgubiti što manje novca poreznim obveznicima odnosno zaraditi što više kroz rast vrijednosti dionice i možebitnu dividendu. Sve drugo je obmana. I ako se pravno dokaže da su Mađari korupcijom došli do nepripadajućih upravljačkih prava, država treba tražiti poništenje ugovora. Dosta jednostavno.