Post-izborni Donald Trump djeluje manje napuhano, kao da je malo splasnuo njegov preveliki ego. Čak se doima i pomirljivo pa je tako novinare NYT uvjeravao kako cijeni njihove novine, koje je još jučer ocrnjivao. Ublažuje i neke izjave iz kampanje, gotovo kao da tješi uplašenu javnost da nije on baš tako mislio kako je govorio. Eto, neće sudski progoniti Hillary Clinton. Razmislit će o sporazumu o klimi i sl., tako da je zbog lažnih obećanja već uspio razočarati dio gorljivih pristaša. Iznad svega djeluje svega nekako zbunjeno. Baš kao da se probudio i shvatio da se našao u situaciji koju baš i nije očekivao, kao da pobjedu ni sam nije očekivao, niti joj se pretjerano raduje... Utrka za predsjednika je jedna stvar, a položaj na kojem se, usprkos većini predviđanja, sada našao - nešto sasvim drugo.
U kampanji je sudjelovao rado i zdušno se trudio uništiti protivnicu. Ali bila je to parada, komedija koja se odigravala na svjetskoj pozornici. Sudjelovati je značilo zaokupiti pažnju cijelog svijeta. Već i nakon sudjelovanja u izborima njegovo bi ime postalo još veći brand i svjetski prepoznatljiva marka. Iz perspektive brandiranja i profita, sudjelovanje je bilo način da dobije najveći mogući publicitet. Već i zbog toga se vrijedilo baciti u utrku za predsjednika sa sebi svojstvenim klaunovskim eskapadama. Politički je nekorektan? Vrijeđa žene, Afroamerikance, invalide, manjine? Laže bez da trepne? Ismijava ljude i priča gluposti? Pa možda mu i nije bio cilj da propagira suvislu i konzistentnu politiku i program, nego da ga mediji zapaze i posvete mu što više prostora. Mediji su, naravno, prihvatili ovu strategiju i bilježili svaki najmanji ispad, a bilo ih je mnogo. Činili su to mahom s uvjerenjem da sudjeluju u negativnom publicitetu koji će ga učiniti nepopularnim u očima birača jer su ga izvrgli ruglu. Dok su podržavali i hvalili Hillary, ali u manjem obimu, jer hvaliti nekoga medijski je - dosadno.
No rezultat izbora pokazao je da negativnog publiciteta - nema. Ne postoji. Trumpov izbor potvrdio je to staro pravilo. Nije uopće važno što se o Trumpu pisalo loše, što su se mediji zgražali nad njegovim nastupima, ocrnjivali ga i uporno otkrivali seksualne skandale i laži, kao i opasne izjave, ako ne i prijetnje u domeni vanjske politike, sve dok je Trump bio u centru. Tako je pobijedio onaj kome je posvećeno najviše pažnje, bez obzira na predznak.
Sada se mediji pitaju gdje su pogriješili. Jesu li trebali pisati o bijelcima sa srednjeg zapada koji su ostali bez posla? O siromašnoj i zaboravljenoj radničkoj klasi? Kao da bi to nešto promijenilo. Mediji su samo radili svoj posao, onaj koji danas jedino i rade: slijedili su trag skandala (i profita).
Tradicionalni mediji su, međutim, samo dio priče. Tome treba dodati širenje laži i zabluda putem web-stranica i socijalnih medija, što sve omogućuje nova tehnologija. To su tzv. fake news ili lažne vijesti koje se, iako su čista izmišljotina, plasiraju kao - vijesti. Na primjer da je papa Franjo podržao Hillary ili da Bill nije otac njihove kćeri Chelsie i slično. I ne samo to, ozbiljne analize govore kako je moguće da su se baš takve “vijesti” toliko proširile na internetu da je moguće kako su utjecale na rezultat izbora. Istraživanja su već pokazala da su laži i zablude najbrže našle put do publike. Ogroman broj tih sajtova nema veze s političkim uvjerenjima već su ih postavili strani poduzetnici pokušavajući doći do velike publike kako bi zaradili. Tako je na primjer ustanovljeno da se preko stotinu web-stranica nazvanih “alt-desnima” (jer im je porijeklo u alternativnoj desnici) pojavilo u - Makedoniji! I to u Velesu, gradiću od 43.000 stanovnika. Ti su dovitljivi Makedonci prvo pokušali s ljevičarskim “vijestima” u kojima su napadali Bernieja Sandersa, ali to publiku nije zanimalo. Pa su prešli na Clinton. “Napravio sam taj sajt zbog lake zarade”, pojasnio je jedan poduzetan mladić iz Velesa, očito bez političkih preferencija.
Oxfordski engleski rječnik svega par dana nakon izbora proglasio je post-truth (post-istina, s one strane istine, postverizam?) riječju godine. Ona označuje okolnosti u kojima na stvaranje javnog mnijenja više utječe apeliranje na emocije i osobna vjerovanja nego objektivne činjenice.
Facebook i Twitter su također dali svoj obol ovom fenomenu, i ti su socijalni medija širili pogrešne informacije. Nije važno što njihovi vlasnici nisu znali što točno šire (jer kako provjeriti lažne vijesti?). Cilj proizvodnje ovakve vrste vijesti nije uvjeriti nekoga, nego posijati sumnju. Već i to je dovoljno da se javnost zbuni i posumnja u istinu. Ovi izbori pokazuju da nije riječ o nečem bezazlenom, niti da možemo okriviti samo tehnologiju. Uvjeren da se radi o moralnom i političkom problemu, Nicholas Kristof u kolumni u NYT i zaključuje da: “...lažne vijesti zadobivaju sve više prostora, jačaju luđake i podrivaju demokraciju”.
Sad kad je već šteta učinjena, novinari i stručnjaci za medije pitaju se kako se suprotstaviti toj internetskoj pošasti? Još nitko nema odgovora, ali da je u kozmičkoj internetskoj juhi sve teže razlikovati istinu od laži odjednom je postalo bolno očigledno.