POBJEDNICI I GUBITNICI

PRAVA ISTINA O ODNOSIMA U SDP-u Frakcije su samo naizgled u ratu: I oni koji su smislili Bernardića i oni koji ga ne mogu smisliti rade na istom cilju

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 24.08.2017. u 17:55

Zagreb, 020317.
Sjediste SDP-a, Iblerov trg.
Izjave predsjednika SDP-a Davora Bernardica nakon sjednice Predsjednistva stranke.
Na fotografiji: Davor Bernardic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX

Davor Bernardić

 

Ne prođe tjedan da netko iz SDP-a ne da izjavu ili intervju protiv SDP-a kojeg vodi Davor Bernardić. Evo i HNS je uspio dočekati konačan raspad bez tolikih pogrda na račun svojih lidera, a čak su i u HDZ-u, gdje su mnogi i te kako pogođeni instaliranjem "briselske uprave" na čelo stranke, svejedno dostigli takav stupanj discipline da se suzdržavaju javnih svađa dok god misle da više dobivaju s Plenkovićem na vlasti nego u rasulu u opoziciji.

U SDP-u kakav je za sobom ostavio Zoran Milanović sasvim je drukčije: i oni koji su smislili Bernardića i oni koji ga ne mogu smisliti imaju, izgleda, zajednički cilj: što dulji boravak SDP-a u zoni besplodne opozicije, u totalnoj inferiornosti, političkoj irelevantnosti, bezidejnom glavinjanju, čarkama i grintanju.

Ta je stranka sastavljena od nekoliko samo naizgled suprotstavljenih, a zapravo skladno funkcionirajućih struktura koje djeluju kao osigurači: recimo, Rajko Ostojić i Bernardić tu su da osiguraju da SDP nikad ne dođe na vlast, Komadina i Obersnel su tu da osiguraju da Komadina i Obersnel nikada ne siđu s vlasti, a onda je tu još i plitka struktura koju najbolje predstavlja Bojan Glavašević i koja je uglavnom zadužena osigurati da dugogodišnji arhitekt tako inferiornog SDP-a Zoran Milanović aka Zoki nikada ne bude zaboravljen.

U tom isprepletanju zajedničkih interesa padne možda i neka teška riječ protiv Bernardića, ali sve se to može drugarski pretrpjeti zbog višega općeg cilja, a taj je da SDP što dulje ostane slab, prazan i nebitan.

Uvijek će nekoliko ljudi i pored tako onemoćale stranke za sebe naći pristojne pozicije.

Na taj način SDP se ubrzano i sigurno prilagođava upravo na HNS-ov obrazac nestajanja iz politike: stranka fiktivnog oponiranja, naopakog kadroviranja, potajnog dogovaranja i neprincipijelnih dilova. Već danas je teško zamisliti SDP kao vodeću snagu bilo kakvog osmišljenog zaokreta, a svakim novim danom takve uškopljene politike to će biti sve manje i manje moguće.

Možda se nekome može učiniti da je idealno vrijeme za SDP-ovo dugo i polagano traženje, pa čak i kroz javne prepirke i polemike, jer, evo, HDZ se tek konsolidirao pa im se sad ionako ne može ozbiljnije konkurirati. Obrnuto je: ovo gubljenje u SDP-u odvija se baš dok HDZ-HNS-ova Vlada pretežno besciljno tavori, gura stvari pod tepih, gasi požare nevještih ministara, nešto PR-ovski kemija oko Agrokora, uopće ne dira u veće probleme poput zdravstva ili školstva, održava većinu i čmrlji.

Ovo je naprotiv baš idealno vrijeme za djelovanje opozicije, samo što je to ovaj put teže uočiti zato što oporbe momentalno nema. To da opozicije u Hrvatskoj nema također je politički koncept, a u njemu su ljudi poput Bernardića, Rajka Ostojića, Milanovića, Vrdoljaka i brojnih drugih pristali dobrovoljno sudjelovati. To da je na primjer Davor Bernardić čuvar SDP-a u oporbi bilo je od prvoga dana jasno većini samo što to sad svakog tjedna otkrije još po jedan SDP-ovac. SDP-ovci kojima se to u zadnjih desetak dana razbistrilo zovu se Bojan Glavašević i Peđa Grbin.

Njih su dvojica, svaki na svoj način, upozorili kako Bernardić baš i nije zreo da na pravi način izazove Andreja Plenkovića. No što je tu novo?

Davor Bernardić je otpočetka, ustvari od prapočetaka, vidljiv otprilike koliko i nijemi princ Jakov s Pantovčaka: uvijek je tu, lijepo se nasmije, sa svima se pozdravi, dovedu ga tu i tamo, služi uglavnom u protokolarne svrhe, ako baš mora, nešto i kaže, nitko ga ne uzima previše ozbiljno i ništa ga se posebno ne pita.

S takvim vođenjem upravo je SDP, čak više od HDZ-a i HNS-a, garant jedne duge HDZ-ove nenadzirane, nekritizirane, neproblematizirane vladavine.

O tome, međutim, u SDP-u nema ni ozbiljne introspekcije, pa onda niti otvorenog razgovora. Umjesto toga tek tu i tamo neka manje ili više odvažna paušalna, nedomišljena javna poruka Bernardiću koji, valja i to reći, nije na čelo stranke postavljen vojnim udarom nego direktnim glasovanjem većine SDP-ova članstva. To je, moglo bi se reći, demokratski asistirana eutanazija SDP-a kojoj se neki naknadno pogođeni SDP-ovci sada čudom čude. Ne može biti slučaj taj turoban, nesretan slijed SDP-ovih loših odabira: Milanović, Josipović, Bernardić... To je sistemska greška koja ili vodi konačnom rastvaranju stranke ili se niz može prekinuti ultrateškim unutarstranačkim potresom. Ali ne takvim koji bi se dogodio kroz depresivnu seansu prizivanja duhova Josipovića ili Milanovića da dođu SDP učiniti još starijim i ljepšim.

No o drukčijem, kvalitetnom potresu se ne govori, za njega, po svemu sudeći, nema ni ideje, ni snage, ni ljudi, tako da tko god je zainteresiran razvijati stvarnu opoziciju u Hrvatskoj, evo sad mu je vrijeme jer SDP, budimo realni, za to nema niti će još dugo imati interesa.

Jer, SDP se više i ne traži kroz razgovor ili okupljanje na centru i ljevici nego kroz dogovore i nagodbu između uskog kruga ljudi. To što Bernardić danas svoj prostor u politici uz ostalo gradi i na paktu, to jest pokušaju pakta s nadvladanim Milanovićem, prilično je defanzivno i bez vizije. Ekvivalent bi bio da je Plenković išao sastavljati Vladu u dogovoru s Jadrankom Kosor, što se nije dogodilo, iako bi se po nekim kadrovskim rješenjima u Vladi moglo učiniti da jest.

ELIPSO

Izdvajamo