Bilo je jasno da će otvoreno prsnuti između Ureda predsjednice i premijera, samo se nije znalo kad i gdje. Ispalo je, eto, da je najslabija karika ministar obrane Damir Krstičević. Moglo bi se sada naklapati o njegovoj naravi, preemotivnoj reakciji, pogrešnom shvaćanju kritike... No, sve je to sporedno. Poanta je da dvije poluge izvršne vlasti, i to one najvažnije - Ured predsjednice i Vlada ne funkcioniraju kako treba. Svako malo se kresnu, očešu jedna o drugu, zveknu. Ali se, jer predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković dolaze iz iste obitelji - HDZ-a, prema van prikriva istina, sklanja prljavi veš i hini idila.
Onda, kao što to obično bude u idiličnim obiteljima gdje supružnici nikada nisu povisili ton jedan prema drugome, i kod najviših državnih dužnosnika dođe do časa kada caklina napukne, a ispod nje se rastvori truli zub. Caklinu je kvrcnuo Krstičević, pa ćemo sada danima raspredati o tome tko je kome što rekao, nagađati je li predsjednica na ručku u MORH-u opet izustila nešto što je Krstičevića izulo iz cipela, je li potpalila ionako dogorjeli fitilj. A tek nakon toga, pod naslovima otisnutim manjim slovima čitat ćemo o raspadu vatrogasnog sustava, da službe koje se trebaju suočavati s katastrofama nema tko organizirati, da neke poput Civilne zaštite praktično ne postoje, da im je oprema muzejska, da u gradovima ništa ne funkcionira jer lokalni moćnici umjesto na infrastrukturu za nedajbože situacije novac spiskaju na projekte od kojih, poput stupića na cestama, slapića po parkovima i sličnih idiotarija koristi nema nitko osim onih koji su dobili posao i onih koji su im ga dali.
Nitko neće priznati da ništa, ili gotovo ništa ne štima, i to od vrha nadolje. Ne klapa između Pantovčaka i Banskih dvora, a neće ni ubuduće. Mogu Grabar Kitarović i Plenković hiniti ljubaznost koliko hoće, ali znamo kako jedva čekaju priliku da jedan drugome podmetnu nogu. I nije njihova osobna posebnost, niti su baš njih dvoje ukleta kombinacija. Grabar Kitarović nije mogla surađivati ni s dvojicom premijera koji su stolovali u Banskim dvorima prije Plenkovića, a jednako je grbavo bilo i njenim prethodnicima bilo s premijerima koje su oni sljedovali. Sjetimo se samo kombinacije Ivo Josipović - Jadranka Kosor. Ne daj Bože ni pomisliti što bi bilo kada bi za dvije godine na predsjedničkim izborima pobijedio Zoran Milanović, a Plenković se našao s njim u kohabitaciji.
Između dva kraka izvršne vlasti je bilo i bit će loše bez obzira na to tko je na kojem brdu. Razlog tome je što ne valja Ustav. A to nitko neće priznati. Jer, kada bi priznali, onda bi ga morali mijenjati, a za to ni jedan političar nema petlje. Ne znaju s Ustavom, a po istoj logicin ni sa svim ostalim što slijedi ispod njega. Ustav dio izvršnih ovlasti daje predsjednici, a dio premijeru, ali nikom živom nije jasno tko što radi. Uzmimo vanjsku politiku. Dijele ovlasti kod imenovanja veleposlanika, i tu je makar jasna procedura po kojoj ih postavljaju. Ali što znači da sukreiraju vanjsku politiku?! Ništa! Ili ništa pametno. Rezultat je vanjska politika u kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća. Predsjednica države gura nas u Varšavsku skupinu i inicijativu tri mora, stavlja u krug s Poljskom i Mađarskom koje su na europskom dnu po demokratskim standardima i ljudskim pravima. Ulaguje se predsjedniku SAD-a i provocira pitanja je li Hrvatska skupa s Poljskom u Trumpovoj službi razbijanja Europe. Plenković koji se ni o čemu otvoreno ne izjašnjava navodno s tim nije sretan, i skloniji je, kažu neimenovani mu bliski HDZ-ovci, Njemačkoj, dok kao vanjskoplitičke prioritete vidi Schengen i ulazak u eurozonu.
Nije to jedini ustavni mućak. Što znači predsjedničina ovlast da može sazvati sjednicu Vlade i predložiti dnevni red? Čemu to služi? Je li ikada, osim kada je Grabar Kitarović prijetila Milanoviću da će mu sazvati sjednicu Vlade i tako mu vadila mast, ta norma ičemu poslužila? Toliko je svrhovita da bi čovjek pomislio kako je pisac Ustava u pola sročene rečenice morao otići na toalet, a kad se vratio, više nije imao inspiraciju pa je ostavio nedovršenu misao.
Za dobrobit ove zemlje trebalo bi pod hitno pročešljati Ustav i odlučiti što su ovlasti predsjedniku(ce) države i jasno ih propisati. Ako većina tako želi, neka predsjednik(ca) vodi vanjsku politiku. Ali se mora znati u kojim okvirima i kome će odgovarati za to što radi. Recimo, Inicijativa tri mora. Može, ali neka taj put blagoslovi Sabor. Predsjednica želi preurediti Ovršni zakon? Možda i o tome valja razmisliti. Pa neka joj se onda omogući da piše zakone i predlaže ih Saboru koji će ih izglasati ili odbaciti. Poštenije nego da s političke distance na Pantovčaku dijeli lekcije o sirotinji. Želi li rukovoditi Državnom upravom za zaštitu i spašavanje? U redu. Neka joj se Ustavom cijeli sustav preda u nadležnost. Ali se mora znati što to znači. Onda nema packi iz Austrije jer netko nije angažirao vojsku dok gori pola Dalmacije, i tada ne daje ostavku ministar obrane. Onda se opoziva onaj tko je nadležan za cijeli sustav, pa makar to bio predsjednik(ca) države.