Nakon što je i službeno predstavljen prijedlog državnog proračuna za 2017. godinu, generalni zaključak koji se nameće jest da konzervativno planiranje više ne stanuje u Ministarstvu financija. Ili možda bolje reći, u Banskim dvorima. Jer, s obzirom na poprilično ekstremnu dozu optimizma na kojoj je državni fiskalni plan za sljedeću godinu sazdan, teško se oteti dojmu kako ovaj proračun - kao i mnogi prije njega - svoje ključne konture nije dobio u Katančićevoj ulici, već na Markovu trgu.
Mnogi će potvrdu tih slutnji vidjeti i u presedanskoj odluci ministra financija Zdravka Marića da prvi put u 25 godina hrvatskog demokratskog parlamentarizma ne održi novinarski briefing nakon predstavljanja budžeta na Vladi, no i bez upuštanja u takve spekulacije, evidentno je da je proračun formuliran vodeći više računa o zahtjevima pojedinih resornih ministara nego o deklariranom dugotrajnom kapacitetu javnih financija. Tako je na koncu Vlada predložila proračun s oko 4 milijarde kuna većim rashodima nego lani, i dalje osjetnim deficitom od gotovo sedam milijardi kuna, ali pritom računajući na optimistično visok gospodarski rast od 3,2 posto.
Pritom u proračunu nisu predviđeni ni mogući veći rashodi za dogovor sa sindikatima o povećanju plaća, ni za eventualne gubitke arbitražnih sporova koji su u tijeku, ni za efekte novog Zakona o braniteljima koji se priprema, ni za eventualnu nagodbu s bankama oko švicarca... Samo jedan od tih rizika mogao bi donijeti nove milijarde kuna rashoda na ionako prenapregnuti proračun, a sve - opet - pod pretpostavkom rasta od 3,2 posto.
Dogodi li se neki poremećaj, pa i onaj vanjski na koji hrvatska Vlada nema utjecaja - eto nam rebalansa. I to vjerojatno više njih. Ironično, Vlada se odlučila za preuzimanje takvog rizika u prvoj godini svog mandata - kad je potencijal za fiskalnu odgovornost obično najveći. Za nešto više nije bilo hrabrosti. A možda ni političke snage...