U jednom od bizarnijih javnih istupa tijekom svog dvogodišnjeg mandata predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ovog je tjedna izjavila kako je ponosna na jedno od svojih glavnih dostignuća, a to je što u hrvatskom narodu opet vlada jedinstvo, te više nema ideoloških podjela.
Predsjednica Republike tu je rečenicu izgovorila točno u tjednu kad je na zagrebački gej klub bačen suzavac. U tjednu kad su uglednom zagrebačkom politologu u Berlinu Hrvati na javnoj tribini prijetili pištoljem, u tjednu kad je jedna klerikalna civilna udruga zatražila da se ukine srpski politički tjednik, te tijekom kojeg smo doznali da će u Kaštelima kod Splita karnevalska povorka kao krnju spaliti - Milorada Pupovca. Tako je, godine gospodnje 2017., izgledalo novouspostavljeno jedinstvo bez ideoloških podjela.
Kad je “gone in eight second” predsjednica izgovorila svoju političku fantaziju iz nepostojećeg Dreamlanda, cijeli ju je niz mojih kolega napao, prisjećajući je trpkim tekstovima kako njena fantastična Hrvatska bez mržnje, ideologije i podjela ne postoji - ili, u najmanju ruku - postoji samo u njezinoj glavi.
Moji kolege su, međutim, ovaj put možda ipak pretjerali. Postoje, naime, ideološke točke oko kojih u ovoj zemlji očito postoji ideološko jedinstvo, točke koje nadilaze ‘45. i ‘95., točke konsenzusa kod kojih najednom više nema crvenog i crnog, krvi i tla, nego se pred nama širi raskošni cvjetnjak narodnog jedinstva. A jedno od tih pitanja u kojima se ispunio predsjedničin san je - recimo - pitanja apartmanskog naselja na Srđu.
Tijekom posljednjih deset godina kartice su i kartice novinskih tekstova ispisane o tom fabuloznom projektu izraelskih investitora, projektu koji bi trebao posljednji preostali ozbiljni prostorni resurs grada Dubrovnika pretvoriti u enormno, nepregledno apartmansko naselje, vrlo nalik onim apartmanskim grozdovima koji su poharali Jadran od Premanture do Čiova i od Klenovice do Orebića. Tijekom posljednjih deset godina pratili smo epsku borbu između nevjerojatne klijentelističke mreže u koju su bili uključeni Vladini povjerenici, ministri, predsjednici i premijeri, kćeri nekih premijera, PR-ovi važnih stranaka i vrh lokalne politike, te skupine lokalnih građana koje su s magarećom, tvrdoglavom upornošću korak po korak razobličavale antirazvojnu potrošnju prostora iza Srđa. Tijekom tih deset godina o tzv. golfu na Srđu (i sam termin je spin, jer tema prijepora nikad nije bio golf) raspravljalo se i u vijećima UNESCO-a, oko tog projekta proveden je jedan referendum, te se vodilo nekoliko sudskih procesa. Kako je vrijeme teklo, korak po korak, građani usprotivljeni projektu počeli su dobivati bitke: prvo ekspertne, potom političke, a na koncu i pravosudne. Rezultat tog procesa bilo je sudsko poništenje lokacijske dozvole na sudu u Splitu prije nekoliko tjedana.
I to je točka na kojoj je - srećom ili na nesreću - proradilo predsjedničino “narodno jedinstvo” “bez ideoloških podjela”. Naime, točno pred izbore, u posljednjim mjesecima svog mandata, Dubrovačko-neretvanska županija planira izglasati izmjene i dopune Prostornog plana Dubrovačko-neretvanske županije unutar kojih će unijeti obuhvat apartmanskog naselja u opsegu od 300 hektara, te faktički ignorirati sudske odluke, ekološke ekspertize, studije utjecaja na okoliš i rezultate referenduma građana Dubrovnika koji su se - doduše, uz tužno malo izlaznost - većinski oprli projektu. Tom odlukom naša će najjužnija županija stvari vratiti na početak i faktički “legalizirati” ustrostručeni opseg projekta, opseg za koji se u međuvremenu zna da je bio rezultat bezakonja i silovanja procedure. Ono što potpuno fascinira u toj dubrovačkoj priči jest da oko pogodovanja izraelskom vikendaškom naselju postoji nezapamćen, dirljiv politički konsenzus. Oko teme Srđa - koja u srži jest ideološka (jer je raspolaganje javnim prostorom čistokrvno ideološka tema) - postoji frapantna sloga pravaša, SDP-a i HNS-a, kao što postoji sloga između HDZ-ova župana i HNS-ova gradonačelnika. Ustaše i partizani, crveni i crni, vjernici i nevjernici, oni koji bi i koji ne bi spalili Pupovca ili klub Super Super, najednom se nađu u dirljivoj slozi kad posljednji komad dubrovačkog ozemlja treba pretvoriti u tupi, beživotni grozd vikendica.
Pred Hrvatskom su polovicom ove godine lokalni izbori. Uoči izbora u nizu je hrvatskih gradova - pa i Dubrovniku - predstavničko tijelo srušilo gradonačelnike, pa ti gradovi u zadnji semestar prije izbora ulaze s povjerenicima. U drugim gradovima - poput Splita - predstavnička su tijela oborila “samo” gradske proračune, pa u tim sredinama vlada režim privremenog financiranja, bitne se odluke metu pod tepih, a vlast formalno drže “hromi šerifi”, načelnici bez stvarne moći i alata. Ni predstavnici stranaka, ni lokalni vijećnici ne daju načelnicima da u posljednjem polugodištu donose odluke koje bi ih mogle učiniti popularnima, koje bi mogle donijeti dugosežne posljedice ili nametnuti obveze.
Ipak, ta ista suzdržanost - izgleda - ne priječi lokalne vijećnike da u posljednjem semestru, u trenutku kad su već politički bivši, donose odluku koja najdugoročnije i najdugosežnije utječe na njihove nasljednike: a to su prostorni planovi. Takav je slučaj u Dubrovniku, gdje (možda) bivši župan i sigurno bivši sastav Županijske skupštine u zadnjim mjesecima mandata nastoje progurati odluku čije će se prostorne posljedice osjećati desetljećima. Isti je slučaj u Splitu, gdje gradonačelnik politički mrtvac, čovjek čije se predizborne šanse ne mogu mjeriti ni mjernim alatima za subatomske čestice, pokušava dva mjeseca prije izbora progurati novi urbanistički plan koji bi značio masakr Splita 3 i klijentelističko zapunjavanje svih preostalih špekulantskih kaverni na splitskom poluotoku. To je urbanistički plan protiv kojeg su i civilno društvo, i sami arhitekti, i struka, ali kojeg Baldasar i dio Gradskog vijeća žele izglasati praktički u trenutku dok prazne urede i fotografije familije pakiraju u kartonske kutije.
To je kontekst u kojem se odvijaju lokalni izbori, te politička kampanja u koju uskoro ulazimo. Nema nikakve dileme da će se veliki dio te kampanje izvanjski (opet) voditi oko Titova trga, spomenika hosovcima, suzavaca, vjeronauka i “antihrvatskih” filmova. No, iza te perfektne dimne zavjese za uveseljavanje idiota krije se dubinski “business as usual” koji se često vodi oko istih prisezanja na prostorna dobra. U Dubrovniku su nakon niza sudskih odluka svi načas povjerovali da je stvar sa Srđem vraćena u korito realnih proporcija, no najednom imate da se stvar vratila na početak. U Splitu mnogi još uvijek vjeruju da je stvar s Kerumom, Fani Horvat i ugostiteljstvom na Prvoj vodi davno izvojevana bitka. Ali - nije tako. Tijekom pet godina koje su u međuvremenu protekle splitski je poduzetnik u tišini burgijao, zaštitni mehanizmi koji su tu lokaciju štitili od građevinske intervencije potiho su i krišom demontirani, a sam Kerum - prema anketama - ima u Splitu 19% glasova i samo ga nekoliko postotaka zaostatka dijeli od ulaska u drugi krug. Kad bi postao gradonačelnik - a taj come back u trumpovskom svijetu nije ni izdaleka nezamisliv - on bi sutra ujutro svojoj gospođi mogao izdati građevinsku dozvola na Marjanu. Iskreno, mislim da je to i jedini razlog zašto u te izbore Kerum i ulazi, jer i on zna, kao i mi, onu sicilijansku poslovicu: la vendetta si serve fredda (osveta se poslužuje hladna).
To su - ukratko - izbori koji su pred nama. Ti izbori nisu izbori na kojima sebi itko može priuštiti da odmahne rukom i kaže da ionako ne vidi da se išta može promijeniti. Glasovanje se u Hrvatskoj već odavno pretvorilo u mukotrpno, bolno držanje noge u vratima, pri čemu gnjat i gležanj kako vrijeme teče bole sve više, a vrata se jedna za drugima zatvaraju. Ali, to držanje noge u vratima doista je jedino što nam je preostalo da spriječimo prostorni, ekonomski i ekološki masakr vlastitih zavičaja. Jer, ovdje na kocki nije domovina, apstrakcija od koje su mnogi od nas ionako digli ruke. Ovdje su u igri zavičaji - a oni nisu apstrakcija, oni su ono što zbiljski, dnevno obitavate.
Zato nam slijede teški, mučni izbori - izbori puni pučkih tribuna, demagoga, lažljivaca, ekstremista, obiteljskih nasilnika, klijentelističkih lutaka, dužnika koji su u dužnički vrtlog povlačili stotine drugih. Prije tih izbora lokalne će nam politike pokušati tamo gdje mogu podvaliti što više kukavičjih jaja kojima će odraditi uslugu svojim pokroviteljima. Stoga u idućim mjesecima pazite tko u vašoj lokalnoj politici što radi, pazite što obećava i pazite za što podiže ruku. Ali - što je možda i najvažnije - pazite također koje interese ima. Jer, ti interesi mogu i često jesu oprečni vašima.