Europski uhidbeni nalog je još jednom postao zanimljiva tema i u Hrvatskoj i u cijeloj Europskoj uniji. U EU zbog slučaja Carlesa Puigdemonta, a u Hrvatskoj zbog Ivice Todorića. Dok je za smijenjenog predsjednika Katalonije Carlesa Puigdemonta i njegov bijeg u Belgiju čuo cijeli svijet, za Todorićevo sklanjanje izvan Hrvatske čuo je rijetko tko izvan regije. I jedan i drugi predali su se policiji. Ivica Todorić jučer u Londonu, a Carles Puigdemont u nedjelju u Bruxellesu. Ako je suditi prema njegovim najavama iz blogova, Ivica Todorić će se oduprijeti izručenju Hrvatskoj ili ga pokušati spriječiti ili usporiti jer optužnicu protiv sebe naziva političkim progonom. Carles Puigdemont nastupa javno u Bruxellesu, održao je i konferenciju za novinare, a optužbu protiv sebe koju je izdalo tužiteljstvo u Madridu naziva političkim progonom i osvetom.
Za razliku od Todorića koji se, koliko je poznato, nije aktivno bavio politikom, Puigdemont kaže da je sve što je napravio bilo političko djelovanje. Optužen je za “poticanje na pobunu” i za “pobunu” zbog toga što je organizirao i održao referendum o neovisnosti Katalonije, nakon kojeg je Parlament Katalonije proglasio neovisnost. I njegov argument nailazi na razumijevanje u Belgiji, pogotovo među političarima. Belgijanci ne shvaćaju kako političko djelovanje u 21. stoljeću, kakvo god ono bilo, može biti predmetom optužnice za koju može dobiti do 30 godina zatvora. Čak i belgijski potpredsjednik Vlade Jan Jambon kritizira ovu optužnicu i proziva Europsku uniju što ne reagira. EU optužuje za “dvostruke standarde” jer bi, smatra on, EU drugačije reagirala da je u pitanju neka druga država, primjerice Mađarska ili Poljska, a ne Španjolska.
Da je Puigdemont optužen samo za pobunu i poticanje na pobunu, velike bi šanse bile da ga Belgija ne izruči Španjolskoj. Iako je prema europskom uhidbenom nalogu svaka država EU dužna prihvatiti sudsku odluku druge države, postoje razlozi zbog kojih se može odbiti izručenje, a među tim razlozima je politički progon. Kako u Belgiji ne postoji kazneno djelo pobune i poticaja na pobunu i kako je Puigdemont sa svojim suradnicima postupio onako kako je obećao svojim glasačima prije izbora, nema sumnje da je sve to političko djelovanje. Zato je španjolsko tužiteljstvo u optužnicu stavilo i zlouporabu javnog novca za ilegalno djelovanje. Bez obzira na sve, u Belgiji je počeo postupak oko izručenja Puigdemonta koji se može oduljiti.
A u EU i dalje odbijaju dati bilo kakav komentar o ovom pitanju. Odbijaju se čak i izjasniti bi li Belgija trebala provesti europski uhidbeni nalog ili ne. Glasnogovornik Europske komisije, Margaritis Schinas, ponavlja da to nije pitanje Europske komisije, ili bilo kojeg izvršnog tijela, nego sudstva.
I tako će biti i u Belgiji. Političari će davati ovakve ili onakve izjave. Imat će razumijevanja za protivljenje neovisnosti Katalonije, ali ne i za postupke Vlade u Madridu. Ali sud u Belgiji neće odlučiti prema političkim preferencijama nego prema sudskoj proceduri.
I Hrvatska ima iskustva s europskim uhidbenim nalogom. On je zapravo postao glavna tema već prvih dana našeg članstva u EU. Tada je, za razliku od današnjih slučajeva kada ne vidi nikakvu svoju ulogu, Europska komisija itekako bila zainteresirana za provedbu europskog uhidbenog naloga od strane Hrvatske. Radilo se o zahtjevu Njemačke za izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, optuženih za ubojstvo Stjepana Đurekovića u Njemačkoj. Komisija je tada čak i optuživala hrvatsku vlast da želi “štititi komunističke ubojice”, dok se hrvatska Vlada pravdala da želi samo osigurati ravnopravnost svih država članica EU u obvezama oko provedbe europskog uhidbenog naloga. Tadašnji premijer Zoran Milanović je govorio kako i Hrvatska mora imati pravo odbiti izručenja za djela počinjena prije stupanja na snagu europskog uhidbenog naloga ako Njemačka i druge države imaju ista prava.
Ipak, naš je slučaj bio nešto drugačiji. Europska komisija i Njemačka izvršile su politički pritisak na Hrvatsku zbog izmjene zakona o provedbi europskog uhidbenog naloga. Hrvatska je imala zakon u onom obliku u kojem je to dogovorila tijekom pristupnih pregovora.
Dakle, morala je izručiti bilo koga za koga je izdan uhidbeni nalog, bez obzira na vrijeme kada je djelo za koje se sumnjiči počinjeno. Njemačka je time bila zadovoljna i samo je čekala članstvo Hrvatske u EU, nakon čega bi izručenje trebalo biti gotovo automatsko. No čim je Njemačka, i to kao zadnja članica EU, ratificirala hrvatski pristupni Ugovor, Sabor je promijenio zakon o europskom uhidbenom nalogu, i to zadnjeg radnog dana prije ulaska u EU, a brzinom svjetlosti je taj novi zakon potpisao i predsjednik. Njemačka, ali i Europska komisija to su doživjele kao nož u leđa i prijevaru. Zbog toga Angela Merkel nije ni došla na proslavu ulaska Hrvatske u EU u Zagreb, iako je kao izgovor navedeno to da je tobože bila umorna.
Nakon velikog pritiska Europske komisije, posebno tadašnje povjerenice za pravosuđe Viviane Reding, čiji je šef kabineta bio Martin Selmayr, sadašnji šef kabineta predsjednika Komisije, Jean-Claudea Junckera, kojeg smatraju i najutjecajnijom osobom u Bruxellesu, Hrvatska je zakon vratila na staro, a nakon toga su Mustač i Perković izručeni Njemačkoj, gdje su i osuđeni. Komisija je tada Hrvatskoj prijetila i blokiranjem novca iz fondova EU, a danas kaže da nema veze s provedbom europskog uhidbenog naloga.
Hrvatska ima neslavno iskustvo oko obveze izručenja optuženika od strane drugih članica EU i u slučaju srpskog biznismena Andrije Draškovića, uhićenog u Splitu jer je Belgija izdala uhidbeni nalog zbog sumnje da je kao suradnik Udbe sudjelovao u političkom ubojstvu kosovskog disidenta Envera Hadrija, ubijenog u Bruxellesu 1990. godine. Sudac u Splitu ga je pustio da se brani sa slobode, oduzeta mu je bila putovnica, platio je jamčevinu od 100 tisuća eura, potpisao da pristaje na izručenje, a potom pobjegao u Srbiju koja ga ne izručuje jer ne izručuje svoje državljane. Mediji u Srbiji su pisali da su ga hrvatske vlasti namjerno pustile, da se znalo da ima nekoliko putovnica, a jamčevina koju je platio nije tako visoka ako se uzme u obzir njegov imetak. A njegov odvjetnik iz Srbije je njegov bijeg iz Hrvatske opravdavao time što bi mu u Belgiji bio ugrožen život i ne bi imao pošteno suđenje.
Još jedan poznati primjer neuspješne provedbe europskog uhidbenog naloga je hrvatski zahtjev za izručenje Zsolta Hernádija, šefa MOL-a. Mađarska ga ne izručuje jer je na, navodno insceniranom, suđenju u Mađarskoj za isto djelo oslobođen optužbi. Hrvatski sud je o tome zatražio mišljenje Suda Europske unije u Luxembourgu kako bi nakon toga pokušali osigurati izručenje.
Ivica Todorić, koji je od jučer poznat široj europskoj javnosti jer su sve glavne agencije javile o njegovoj predaji policiji u Londonu, nije pristao na izručenje, i on će moći odugovlačiti, ali teško i spriječiti izručenje. Njegova argumentacija o političkom progonu teško će proći kod suda u Londonu. Todorić do sada nije bio poznat po nekoj političkoj aktivnosti, a njegove poruke da zastupa demokršćansku ideologiju neće se smatrati valjanim argumentom, pogotovo što je danas na vlasti u Hrvatskoj HDZ koji zastupa istu političku ideologiju. Niti će u njegovu izručenju imati ulogu britanska premijerka Theresa May niti hrvatski premijer Andrej Plenković.
Predmet je sada u rukama britanskog suda i o njemu ovisi hoće li i kada Todorić biti izručen Hrvatskoj. To što je Ujedinjena Kraljevina u postupku napuštanja članstva u Europskoj uniji ne znači ništa jer, barem do 19. ožujka 2019., ona ima sva prava i obveze, uključujući provedbu europskog uhidbenog naloga, kao članica, a i nakon što napusti EU vjerojatno će morati dovršiti sve obveze koje je imala dok je bila u članstvu. Cilj uvođenja europskog uhidbenog naloga bio je pojednostaviti i depolitizirati postupke izručenja na teritoriju EU, ukinuti pravo na neizručenje svojih državljana koje imaju neke države te osigurati djelotvornu suradnju sudova i međusobno priznavanje optužnica. No koliko god je ovo pojednostavilo postupke izručenja, oni, kao što vidimo iz današnjih primjera, nisu jednostavni.