WASHINGTON MAIL

RUSKA OFENZIVA NA OSLABLJENU EUROPU: U TIJEKU JE RASTAKANJE KONTINENTA U LOVAČKOJ IGRI Kremlj zabija klinove gdje god stigne, na meti mu je i Hrvatska

TYVA REPUBLIC, RUSSIA - AUGUST 5, 2017: Russia's President Vladimir Putin and Russia's Defense Minister Sergei Shoigu (L-R) on vacation on a mountain lake. Alexei Nikolsky/Russian Presidential Press and Information Office/TASS, Image: 344122013, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, TASS
Profimedia, TASS

Ruski predsjednik Vladimir Putin i ministar obrane Sergej Šojgu

Moskovska strategija prema Europi podsjeća na lovačku igru. Ona iskorištava i slabi ranjivost ciljane države i proširuje bilo kakav preostali spor među njima. Kremlj cilja najmanje četiri dijela kontinenta: anglosaksonski, zapadnoeuropski, srednjoeuropski i pravoslavni Balkan, dok se očekuje da ostatak europskog Istoka Rusija izravno proždre. Primarni je fokus subverzije, koji datira još u sovjetsko doba, zabiti trajni klin između kontinentalnih europskih i anglosaksonskih država: SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade. Ove prve Moskva doživljava popustljivijima i koruptivnijima te ih može lakše izrabiti, dok će potonje vjerojatnije dovesti u pitanje ruski revizionizam.

Nakon kratke pauze poslije američkih predsjedničkih izbora Kremlj se nanovo usredotočio na izazivanje transatlantskih lomova. Njegova propaganda oslikava SAD kao hegemona koji ograničava suverenitet svih europskih država te ih gura u sukob duž ruskih granica, uključujući i Ukrajinu. U toj je shemi Ujedinjeno Kraljevstvo prikazano kao američka marioneta koja je sada u potpunosti odvojena od kontinenta nakon odluke o Brexitu. Druga je strategija rastakanja raširiti rascjepe između Zapadnoeuropejaca i Srednjoeuropejaca te potaknuti različite bilateralne sporove.

Bivši sovjetski sateliti, posebno Poljska, Estonija, Latvija i Litva, prikazuju se nacionalističkima i neizlječivo rusofobnima, zbog čega onemogućavaju približavanje Bruxellesa i Moskve te blokiraju poslovne izglede zapadnoeuropskim kompanijama u Rusiji. Dodatno se ohrabruje skepticizam prema EU u svim ciljanim državama na bazi nacionalizma, populizma i konzervativizma. Propagandni uratci Kremlja s prijekorom govore o degeneriranoj prirodi europskog liberalizma, nedostatku nacionalnog suvereniteta, stalnim financijskim krizama u eurozoni, propalom multikulturalizmu, nekontroliranoj imigraciji i nemogućnosti da skrše džihadistički terorizam.

Nasuprot tome, Rusija se prikazuje kao bastion kršćanstva protiv muslimanskog ekstremizma. Sve ove teme pomažu Moskvi da utječe na “petu kolonu” pokreta i stranaka unutar EU, koje uključuju radikale različitih političkih predznaka. Treći rastačući manevar Kremlja ohrabruje nastajanje neutralnog bloka u Srednjoj Europi. Češka, Mađarska i Slovačka u epicentru su ruske kampanje za podrivanje članica NATO-a iznutra, uz Poljsku koja je sve više na ruskom ciljniku. Budući da nisu uspjeli zadržati te zemlje izvan Saveza, Putinovi dužnosnici računaju da političari i vlade mogu bili kupljeni ili ucijenjeni kako bi služili konstrukciji Kremlja pretvarajući Srednju Europu u zonu koja se sve više otuđuje od Washingtona.

Mađarski premijer Viktor Orbán i slovački kolega Robert Fico predstavljaju se suosjećajnim liderima koje se može zavesti da se distanciraju od NATO-a. Ministri u nekim zemljama, uključujući Poljsku, također su testirani na spremnost da prihvate ruske financijske ponude. Nakon izbora 21. listopada Andrej Babiš, poslovni čovjek blizak Moskvi i čelnik stranke ANO, mogao bi postati novi češki premijer i odvući zemlju bliže kremaljskoj orbiti. Moskva također nastoji energetskim ugovorima i mutnim ulaganjima odvući Sloveniju i Hrvatsku od zapadnih institucija, zabijajući tako između Ukrajine i Jadrana dug klin koji bi mogao onemogućiti operacije NATO-a u slučaju rata. Moskva također favorizira veze između srednjoeuropskog klina i tradicionalno neutralne Austrije.

Ona smatra “Trokut Slavkov”, udrugu Češke, Austrije i Slovačke, korisnim alatom za podrivanje Višegradske skupine i pomaganje u ukidanju sankcija nametnutih Moskvi. Ova strategija također pridonosi izoliranju Poljske od ostalih srednjoeuropskih država. Bilateralni sporovi u cijeloj regiji se iskorištavaju za potkopavanje integriteta države, uključujući i poziciju poljske manjine u Litvi čiji lider navodno održava bliske odnose s dužnosnicima u Moskvi i vodio je kampanju za teritorijalnu autonomiju.

Četvrta prigoda Kremlju za rastakanje je na Balkanu, gdje mu je cilj stvoriti pravoslavni blok i obraniti regiju od američkog utjecaja. U jezgri ovoga dijela Europe su Grčka, Srbija i Bugarska. Grčka vlada ima dugu tradiciju promoskovskih sentimenata. Bugarska je trajno izložena ruskom utjecaju brojnim političkim i ekonomskim uplitanjima. A Srbija cijeni Rusiju kao kontrapunkt pritisku EU i SAD-a u nepriznavanju neovisnosti Kosova. Također nastavlja ciljati Makedoniju i Crnu Goru svojim širokim arsenalom sredstava za subverziju.

Moskva je sada fiksirana na zadržavanje Srbije, BiH, Makedonije i Kosova izvan NATO-a kako bi mogla produbiti svoj politički, ekonomski i informacijski prodor. Srednjoeuropski i balkanski klin bi također trebali pridonijeti izoliranju Rumunjske koja je, poput Poljske i triju baltičkih država, odlučno protukremaljska i prowashingtonska.

Posljednji dio europskog trupla su bivše republike Sovjetskog Saveza koje Moskva kani ili apsorbirati u svoje ekonomske i sigurnosne strukture, ili transformirati u trajno neutralne satrapije. Tu su Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Gruzija, Armenija i Azerbajdžan. Dok je Europa zaokupljena svojim unutarnjim podjelama i neriješenim odnosima sa SAD-om, Kremlj računa da bi mogao ostvariti svoje ciljeve bez poduzimanja ikakve značajnije vojne akcije.

ELIPSO

Izdvajamo