Razdoblje hrvatske povijesti nakon iznenadnog odlaska Ive Sanadera moglo bi se opisati kao vrijeme otrežnjenja i općeg nacionalnog preispitivanja kroz sve agresivnije medijske kritike, policijske istrage, akcije DORH-a i prve ozbiljnije sudske procese. Jedna od malih ali sasvim sigurno sistemski vrlo bitnih priča ona je o legendi neradništva i uhljebništva, Radi Buljubašiću. U rujnu 2009. mediji su otkrili, što je potvrdilo i suđenje 2012., da je taj povratnik iz Australije bio fiktivno zaposlen u HEP-u. Primao je plaću, a u HEP-u nikad nije evidentiran njegov dolazak. Umjesto da radi ono za što je dobivao plaću, on je volontirao u HDZ-u, boravio je u svom stanu u Australiji, posjetio je Maleziju, planinario na Biokovu…
Sve to doznali smo iz telekomunikacijskog vještačenja o lokacijama korištenja njegova mobitela tijekom radnog vremena HEP-a od 7 do 16 sati. Mi u medijima u to vrijeme vjerovali smo kako je prezime Buljubašić postalo sinonim za političko uhljebljivanje te da smo kroz tu jednostavnu priču uspjeli zadati smrtni udarac uobičajenoj praksi protuzakonitog zapošljavanja u kojoj onaj koji je zaposlen ne odrađuje to za što je plaćen. Danas vidimo da smo se prevarili. Zoran Milanović već mjesecima uopće ne dolazi na posao, tj. ne odrađuje posao saborskog zastupnika, a to mu prešutno toleriraju i u Saboru i u njegovoj stranci. Drugim riječima, nekako se u Hrvatskoj dogodilo da je i nakon slučaja Buljubašić prihvatljivo to što je netko službeno zaposlen, za to prima relativno visoku plaću, a ne dolazi na posao, tj. za primljeni novac ne uzvraća nikakvim činjenjem.
Posebno je sporno to što se tako nešto tolerira upravo bivšem premijeru. Za to postoje bar dva razloga: prvo, ako gledamo kumulativni pad BDP-a za vrijeme Milanovićeva premijerskog mandata, onda je potpuno jasno kako je vodio uvjerljivo najneuspješniju europsku vladu. Štetu od takve loše politike vrlo je teško procijeniti, ali je sigurno enormna te je vrlo bizarno gledati čovjeka najodgovornijeg za tako kolosalni neuspjeh kako ležerno hoda po restoranima i plaća račune nezarađenim novcem poreznih obveznika. To baš boli.
Drugo, ako si bivši premijer može priuštiti čisto uhljebništvo bez ikakvog respekta prema poziciji saborskog zastupnika, kako onda uopće možemo tretirati uhljebništvo kao neki ozbiljan problem? Bivši premijer zadnja je osoba koja si smije dopustiti očiti nerad za državni novac. Tu nema nikakvo ali, ako ili možda.
Posebno je čudno to što u Milanovićevoj stranci prihvaćaju njegovo ponašanje kao nešto što je tobože razumljivo. Naravno da nije OK gaziti čovjeka kad padne, pa makar i s vlasti, ali pristajanje na potpunu disfunkcionalnost i neprincipijelnost dojučerašnjeg lidera prokazuje cijeli SDP kao stranku višestrukih aršina. U toj stranci izbacivali su dobronamjerne članove zbog drugačijeg mišljenja, ali ne i onoga tko otvoreno pokazuje prezir prema temeljnom smislu politike: političari izlaze na demokratske izbore kako bi u parlamentu mogli formirati vlast i barem utjecati na donošenje odluke koje će mijenjati društvo u smjeru koje su obećali biračima. Naravno da je to pomalo naivno vjerovanje u uzvišene razloge bavljenja politikom, pogotovo kad su u pitanju hrvatski političari, ali ipak ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi od njega trebali odstupiti te gledati kako Milanovića uopće nije briga za temeljnu misiju svakog političara. Ukratko, Rade Buljubašić bio je tek mali uhljebljenik koji je pobrkao ljubav prema HDZ-u i domovini s izvlačenjem osobne koristi (što je dosta čest slučaj upravo u HDZ-u), a Zoran Milanović je kapitalni primjer političara koji uopće ne razumije pojam uhljebljivanja jer, očito, smatra potpuno prirodnim to što ga porezni obveznici uzdržavaju a da im ne daje bilo što zauzvrat.
Posebno valja pojasniti kako smo oštro protiv hajke na premijerske i ministarske plaće, vozače, službene aute i sve ostale troškove, uključujući one saborskih zastupnika i svih lokalnih političkih dužnosnika. Uopće, demagogija o previsokim plaćama u javnom sektoru dovela je samo do toga da se ni u najveće javne tvrtke više ne mogu privući zaista kvalitetni menadžerski talenti, a kamoli oni najkvalitetniji poslovni lideri. Od takve hajke imamo samo štete. Isto tako, apsolutno treba podržati i sva izvedena prava javnih dužnosnika. Ni osobna zaštita ni osiguravanje materijalne egzistencije nakon isteka mandata nisu besmislene stvari i jasno je da trebaju postojati. Problem je u tome da je ta prava bivši premijer već konzumirao, a nismo primijetili donošenje Zakona o primanju plaće bez radnih obveza za bivše premijere.
Bilo kako bilo, ne tražimo da se protiv Milanovića podigne kaznena prijava kao protiv Buljubašića, premda nema neke supstancijalne razlike između, recimo, Buljubašićevih privatnih putovanja u Njemačku dok je trebao raditi za HEP i Milanovićeva posjeta Albaniji kako bi si sredio privatni posao umjesto da kao izabrani saborski zastupnik radi svoj posao, gle čuda, saborskog zastupnika. To bi ipak bilo pretjerano. Naš apel potpuno je drugačije, blaže prirode: molimo Milanovićeve kolege iz SDP-a samo neka shvate kako bi svom dojučerašnjem šefu trebali jednostavno javno reći da je dosta plaćenog lezilebovanja jer oni koji su ostali iza Milanovića u političkoj razvalini zvanoj SDP žele ozbiljno prionuti poslu te se žestoko boriti u sabornici za glas socijaldemokracije. Pa zar nije pitanje elementarne pristojnosti to što se već nije maknuo ako je javno rekao da ga aktivna politika više ne zanima? Samo mu recite. Neće ni njemu ni vama pasti kruna s glave.