Sve te stražnjice, dekoltei, najlonske čarape pretvorene u haljine, sve te stotine, tisuće selfieja kojima se Kim profesionalno bavi od jutra do sutra mora da su je do te mjere iscrpili, a pomalo i njezine fanove, da se odlučila na radikalan iskorak. I dok se “Iskorak” zvala jedna davna zbirka pjesama Slavka Mihalića, njezin, kao što možete pretpostaviti, nema baš neke veze s poezijom. Jedino ako vam je poetična potpuno gola žena koja se popela na stablo. Iskreno, prizor nije skroz nepoetičan: goleme Kimine grudi vire iz krošnje, dok je ostatak njezina bujnog tijela opleten oko debla, čista golotinja, sve do gojzerica.
Kimina sljedba je, naravno, pomahnitala: od pseudoduhovitih pretpostavki o tome kako ona na stablu sigurno traži mačku do konstatacija kako bi njih susjedi krivo gledali da tako golišavi skakuću po vrtu, o čemu nam svjedoči i ljetošnji slučaj žene koju su susjedi prijavili jer se bez gornjeg dijela kupaćeg kupala u bazenu pred svojom kućom.
Ne znam kako je priča završila, nadam se da kupačica nije u zatvoru. Gledajući Kim, lako se prisjetiti poremećenog ujaka Tea iz “Amarcorda”, kojeg obitelj iz ustanove odvede na izlet u prirodu, no on im pobjegne, popne se na drvo, odakle viče “Voglio una donna!”
Premda ga rođaci nagovaraju da se spusti, ljutiti Teo samo ih gađa kamenjem iz džepova. Napokon, odlučna patuljasta časna sestra popne se ljestvama do njega i naredi mu da prestane s glupostima. Teo je pokorno posluša. Davno je snimljen “Amarcord”, no ujaka i njegove krikove teško je zaboraviti.
Na kraju krajeva, nije li to umjetnost? Većina Madona talijanskog slikarstva obične su djevojke sa sela, poput posebno pohotnog Rafaelova modela, pekareve kćeri zvane “La Fornarina”, koja ga je svojim apetitima po svoj prilici koštala prerane smrti. “La Fornarina” bi se savršeno ugradila u galeriju likova iz “Amarcorda”, makar ih dijelilo petsto godina, jer se ljudska priroda nije nešto posebno promijenila, a još manje život u malim mjestima.
Kada se Kim skida, ona se obraća generacijama konzumenata golotinje i nema neke posebne razlike između kupca razgolićene Venere iz 1500-ih i današnjih sljedbenika na Instagramu. Niti su Venere bile nešto puno pametnije od Kim. Pa ipak... Dok nas pri susretu s renesansnom slikom ne prožima nikakva dosada, laboratorij Kiminih slika, na čelu s ovom na stablu, zrači samom njezinom esencijom.
Jer ona baš nikakve veze nema s “Amarcordom”, Rafaelom, Tizianom, Botticellijem, Fellinijem, ujakom Teom, nema referentnu točku u uzvišenim pojmovima “umjetnosti”, “civilizacije”, “povijesti”. Danas referentne točke više nisu “in”, nego samo uzorak kariranog stolnjaka koji je ovog ljeta nekako došao u modu pa su se sve modno osviještene žene u dobi od sedam do sedamdeset i sedam godina njime ogrnule.
Kolika je manija stolnjaka, shvatila sam kad sam i sama isprobala neku bluzicu tog motiva jer pritisak je bio prejak i žene koje nisu karirane postale su izolirane. Uz stolnjak se kombiniraju namjerno pohabane vruće hlačice i nanule s krznom ili obične gumene “šlape” kakve je lansirala čak i Prada. Naravno, zlatne. Pa kad se nađete u svom stolnjaku, zaklepećete nanulama i pogledate što je novoga smislila gospođa Kardashian, odjednom vam je svijet na dlanu, ma kakav bio. Svijet kojem je lakrdija “Amarcorda” nedohvatna jer on za tom lakrdijom smrtno ozbiljno poseže.
Zato će njih milijun lajkati Kim koja se poput ujaka Tea popela na stablo pritisnuta tko zna kakvim svojim brigama, možda su je naljutila djeca, možda joj je zbilja pobjegla mačka, izgubila je neki od svojih prstena s golemim kamenom ili se jučer posvadila s mužem, vrag bi ga znao. Sve što djecu uče u školama, reformiranim ili ne, postaje smiješno u svijetu u kojem dječaci što se znaju igrati s kompjutorima postaju milijarderi, u svijetu klikova i lajkova, trivijalnosti i bedastoća. Pa ipak, školske torbe čine mi se težima nego ikad. Možda zato što je moja mala upravo krenula u školu...