Sa žaljenjem javljam da nisam u mogućnosti pribivati tom događaju. Razlozi mog izostanka su sljedeći: iako taj događaj ima i svoj molitveni dio, on je ipak politički intoniran, u čemu ja nikako ne mogu sudjelovati. Posebice se to odnosi na prešućivanje uloge blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega s Kozare i okolice, citat je koji pripada Branimiru Motočiću, svećeniku i povjereniku za ekumenizam Sisačke biskupije.
Tu i tamo riječi ubijaju, što ovdje nije slučaj, ali što napisati kada povjerenik za ekumenizam u ime biskupije koju predstavlja odbije sudjelovati u komemoraciji za pobijenu djecu, čija je jedina greška bilo to što se nisu uklapala u rasnu politiku Nezavisne Države Hrvatske? Jer na dječjem groblju u Sisku - na koje je velečasni Motočić odbio doći, nesumnjivo, uz znanje i podršku sisačkog biskupa Vlade Košića - pokopano je između 1600 i 2000 djece žrtava ustaškog dječjeg logora kroz koji je prošlo oko 7200 djece, uglavnom s područja Kozare, Korduna, Banovine.
Ako postoji zločin koji će osuditi svaki normalan vjernik, i ateist ili agnostik, onda je to ubijanje djece. Uostalom, i papa Franjo u brojnim je prigodama, među ostalim i 2014. u božićnoj poruci Urbi et Orbi, zatražio da se zaustave "brutalni progoni" vjerskih manjina te nasilje nad djecom.
Ali i da nema Franjinih riječi, odbijanje predstavnika Katoličke crkve da se s pravoslavnim i muslimanskim duhovnicima pomole za duše tisuća ubijene djece pokazuje doslovno tragičnu politiku ovdašnjih crkvenih vlasti. Umjesto ponizne isprike, velečasni Motočić će iznijeti optužbu kako se u Sisku prešućuje i uloga Petra Žagmeštra, sisačkog kateheta koji je potaknuo velik broj katoličkih obitelji na udomljavanje djece bez roditelja, zbog čega "čudi pozivanje predstavnika Katoličke crkve, čije se humanitarno djelovanje u ovom tužnom povijesnom događaju ignorira ili iskrivljuje", neekumenski je odbio poziv povjerenik za ekumenizam.
Igrom sudbine, sve se događalo istoga dana kada je u Rimu predsjednik vlade Andrej Plenković lobirao kod pape Franje da Vatikan konačno proglasi Alojzija Stepinca svetim. A sat leta avionom od Rima crkveni predstavnici će Stepinca iskoristiti kao izliku za nedolazak na dječje grobove. I dok njegovi nasljednici na sve načine izbjegavaju osuditi zločinački karakter NDH, dokumenti pokazuju kako je Stepinac u nekoliko situacija spašavao srpsku djecu od sigurne smrti.
Tako je recimo 4. listopada 1944. Stepinac pokušao iz Jasenovca izvući 56 srpske djece (poimenični popis objavljen je prije nekoliko godina u Glasu Koncila), stare od četiri do 14 godina, i pismeno pitao "nije li moguće da se djeca prebace u Caritas"?
Nesporno je i kako se Stepinac - iako s određenom zadrškom - uključio i u spašavanje i kasnije udomljavanje siročadi iz Potkozarja koja je ostala napuštena poslije ustaško-njemačke ofenzive sredinom 1942. godine. Potencijalni svetac uglavnom se libio kritizirati NDH, ali ovi postupci pokazuju kako je bio duboko svjestan koliko je ustaška politika sramotna i, uza sav osobni zazor prema pravoslavcima, znao je da im mora pomoći.
Na žalost, u današnjoj Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj svakodnevno se pokušava umanjiti pa i negirati činjenica kako je NDH bila zločinačka država. Tako će Glas Koncila tiskati publikaciju "Kako je nastao mit" u kojem se negiraju podaci o ubijanju djece u Jasenovcu te desetke članaka u kojima se minimiziraju ustaški pokolji i tvrdi da su najveće od tamošnjih zločina počinili partizani nakon 1945. godine.
Dok njegovi podređeni odbijaju sudjelovati na komemoraciji za ubijenu pravoslavnu djecu, biskup Vlado Košić spremno je blagoslovio križ i spomen-ploču u sjećanje na 114 ranjenih pripadnika vojske tadašnje NDH koje su u svibnju 1945. partizani odveli iz sisačke bolnice i likvidirali. A kardinal Josip Bozanić i biskupi ustrajno odbijaju pokloniti se žrtvama u jasenovačkom logoru, koristeći tezu kako bi tim postupkom išli na ruku velikosrpskom mitu o 700.000 ubijenih u Jasenovcu.
Nedolazak na mjesto gdje leže ostaci dvije tisuće djece samo je zadnji čin tragično krive politike ovdašnje Crkve.