Poznanica u Beču, inače razumna žena, kaže mi da će 4. prosinca na ponovljenim predsjedničkim izborima glasati za Norberta Hofera. Mlad čovjek zubatog osmijeha lider je ultradesničarske Slobodarske stranke (FPÖ). Pobornik je, kao i njegovi glasači, novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Kaže mi to pomalo ljutito i razočarano jer je prije samo šest mjeseci glasala za Alexandera Van der Bellena. To je bivši predsjednik Zelenih, stariji neobrijani gospodin, manje glasan, s idejom da ujedini zemlju. No, tada se Austrija rascijepila popola: za Van der Bellena glasale su žene, obrazovani ljudi i oni koji žive u gradovima. Muškarci, manje obrazovani i oni sa sela glasali su za Hofera.
U svibnju je Van der Bellen pobijedio Hofera sa svega 31.000 glasova razlike. Ali Slobodarska partija (FPÖ) je podnijela tužbu za poništavanje izbora zbog sumnje u nepravilnosti na biračkim mjestima. Ustavni je sud odlučio da treba ponoviti glasanje. Prognoze govore da je rezultat ovih novih izbora ponovno posve neizvjestan. No, ipak postoji bojazan da bi Hofer mogao prevagnuti. Pristalice Van der Bellena boje se upravo glasača koji su se predomislili, poput moje poznanice.
Što se dogodilo u međuvremenu, što ju je natjeralo na to? Neka vrsta akumuliranog efekta: izbjeglički val i 120 tisuća izbjeglica koji su ostali u Austriji. Ostatak milijunskog vala prešao je preko Austrije prema Njemačkoj i Švedskoj i za sobom ostavio - strah. Od drugog, drugačijeg, od terorizma i muslimana. U međuvremenu je Orbánova ograda od žilet-žice postala sve popularnija. Neke druge zemlje, na primjer Švedska, posve su zaustavile primanje izbjeglica. EU ni nakon brojnih zasjedanja nije iznašla nikakvo ozbiljno rješenje jer mnoge zemlje odbijaju primiti kvotu. Nedavno se pojavio prijedlog Slovačke da svaka zemlja sama odredi koliko će izbjeglica uzeti! Dakle, presudile bi ne kvote, nego dobra volje kojom se baš i ne mogu podičiti Europljani, a najmanje Istočni Europljani. Angela Merkel je sklopila dogovor s Turskom da zadrže izbjeglice kod sebe i zauzvrat dobiju novac, dok oni traže više - promjenu viznog sistema. Dogodili su se teroristički napadi u Francuskoj i Belgiji, iako ih nisu počinili novi izbjeglice. Pojačala se kontrola na granicama.
Ne treba zaboraviti ni Brexit, koji je potresao Uniju i povjerenje građana u nju. A sada još i pobjeda Donalda Trumpa, koja daje vjetar u leđa populističkim partijama u Europi.
Sve je to izazvalo zbunjenost i nesigurnost koja će se uskoro u Austriji i Italiji, a tijekom 2017. u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj, artikulirati u političku volju.
U Italiji je premijer Matteo Renzi, na isti dan kad su izbori u Austriji, pozvao na referendum o ustavnim promjenama kojima bi se pojednostavljivanjem izbornog sustava povećala politička stabilnost u zemlji. No, zapravo je to referendum o povjerenju u Renzija. Ako izgubi, Renzi najavljuje ostavku. Italiju u tom slučaju čeka politička kriza. Ali i ekonomska, i kriza eura, jer bi prijevremeni izbori mogli donijeti pobjedu stranaka koje su za napuštanje eura. U Nizozemskoj će se parlamentarni izbori održati 15. ožujka 2017. i izgleda da je u prednosti Stranka za slobodu (PVV) Geerta Wildersa ispred narodnjaka (VVD) premijera Marka Ruttea. Wilders već najavljuje referendum za izlazak Nizozemske iz EU - Nexit.
Francuska? Već se sada svi pribojavaju 7. svibnja i Marine Le Pen, iz Nacionalne fronte (FN), te broja glasova koji bi mogla dobiti svojim sada još poletnijim populizmom. A na jesen su izbori u Njemačkoj, biti ili ne biti za CDU i Angelu Merkel - gubitnicu na lokalnim izborima. Novoj zvijezdi, Frauke Petry iz desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), popularnost raste dovoljno brzo da je to zabrinjavajuće.
Predsjednik u Austriji nema veliku moć, ali očekuje se da će izbori ukazati na politički trend u zemlji. Moju poznanicu i mnoge takve u Austriji i EU more sasvim konkretna pitanja: sigurnost, očuvanje socijalnih beneficija, mirovina, radnih mjesta, zdravstvenog osiguranja. Oni žele da im netko obeća mir i sigurnost. Nemaju ništa protiv izbjeglica, migranata ili kako se već zovu. Ali donedavno popularne riječi kao što su “solidarnost” i “integracija” za njih više nisu tako privlačne. Poznanica mi kaže kako joj se, kad se vozi podzemnom željeznicom, čini kao da je u nekoj zemlji Trećeg svijeta. Vidi mnoštvo žena pokrivenih glava s puno djece i niskih crnpurastih mladića u skupinama, koji govore nerazumljivim jezicima. Naravno, ona pretjeruje, ti su ljudi bili ovdje i prije izbjegličkog vala 2015. i nisu joj bili toliko uočljivi koliko sada. Austrija ima dugo iskustvo života sa strancima, još iz vremena monarhije. Ali istina je da je oko 50 posto stanovnika Beča stranog porijekla. I dok prije par godina ova činjenica ne bi izazvala političku reakciju, sada populisti to koriste. Prvo Austrija, obećava im Hofer.
I tako će na ovim predsjedničkim izborima, kao prethodnica ostalima u EU, Austrijanci glasati u sjeni straha, bio on opravdan ili ne. Vidjet ćemo hoće li glasati za obećanja koja su neostvariva i nerealna, ali koja im pružaju nadu. Uostalom, ako je nedavno Trump dobio izbore na nerealnim obećanjima, zašto ne bi i Hofer? Utješno je jedino to da male europske zemlje ne mogu same, kao ni njihovi desničari u vlasti. Te da nisu svi politički lideri i stranke još sasvim potrumpili.