Ima nešto istine u priči da sadašnje političko vodstvo Srbije, uz napore za bolju budućnost, aktivno pokušava poboljšati i svoju prošlost. Nema dana da se netko iz vlade Srbije ne izjasni o negativnim pojavama u susjednim državama, da drži lekcije Hrvatskoj kako se treba suočiti s relativizacijom ustaštva, upozori na pokušaje stvaranja 'Velike Albanije', a da u isto vrijeme ne samo da relativiziraju četništvo i politiku Slobodana Miloševića, nego ih i brane. U Srbiji je očito zaoštrena retorika prema susjedima, a u tome prednjači ministar Aleksandar Vulin, koji je čak i za Srbiju zadnja osoba koja bi drugima trebala držati lekcije. On, poznat po izjavi da je Slobodana Miloševića izabrao sam Bog, prije nekoliko dana Albance je upozorio da će platiti 'glavama svoje djece' dođe li do rata u kojem, smatra on, uz sebe više neće imati međunarodnu zajednicu.
Istina da Srbija nije jedina u kojoj je došlo do zaoštravanja retorike koja sve više podsjeća na devedesete. Nacionalistička retorika čuje se i u drugim državama regije i to je ono što opet zabrinjava Bruxelles. Problem je u tome što Unija ne može mnogo toga učiniti jer se boji da će izgubiti utjecaj bude li preoštra. Usto, EU, kao što vidimo, ne može puno ni ponuditi jer je perspektiva mogućeg članstva u EU za države regije na dalekom štapu. S druge strane, ovakvu retoriku iz Srbije neugodno je čuti kada dolazi od onih koji su upravo devedesetih bili dio vlasti Slobodana Miloševića, odnosno politike koja je najodgovornija za strahote i zločine iz tog vremena. Kao što je nedavno u Beogradu upozorio i poznati francuski filozof Bernard-Henri Levy, Srbija nije daleko odmaknula od Miloševićeva razdoblja. U Srbiji stalno spominju da ih je NATO bombardirao, a uopće ne razmišljaju zašto je do toga došlo i što se godinama prije toga događalo.
Europa pomalo stidljivo pokušava Srbiju prisiliti da se suoči s nedavnom tamnom prošlošću. U tom procesu popušta, što nije dobro ni za samu Srbiju. Primjer je zahtjev Europske unije da sve države kandidatkinje imaju zakon kojim se kriminalizira negiranje genocida. Srbija je, kako je upozoravao ranije Beogradski fond za humanitarno pravo, pripremila prijedlog zakona kojim bi se kažnjavalo negiranje ili relativiziranje genocida, ali samo ako je to djelo potvrđeno pravosudnim presudama sudova u Srbiji ili Međunarodnog kaznenog suda (ICC). Namjerno nisu spomenute kao reference presude Haaškog tribunala ili Međunarodnog suda pravde, što znači da se ne bi kažnjavalo negiranje genocida u Srebrenici, ali bi se kažnjavalo negiranje genocida u Darfuru. Jer Srebrenicom i zločinima u bivšoj Jugoslaviji nije se bavio ICC. I Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) i Međunarodni sud pravde zločin u Srebrenici i formalno su potvrdili kao genocid.
Premda su iz Srbije osudili taj zločin, a premijer Aleksandar Vučić osobno je išao na komemoraciju žrtvama, nisu do sada priznali da se radi o genocidu. Ovih je dana Komisija Vijeća Europe za suzbijanje rasizma i netolerancije (ECRI) pozvala vlast u Srbiji da službeno prizna da je zločin u Srebrenici bio genocid. Šef ECRI-a Christian Ahlund rekao je da bi takvo priznanje, kao i transparentne istrage svih slučajeva nasilja, bilo 'apsolutno nužno kako bi s osiguralo da osobe različitih etničkih skupina prestanu živjeti u strahu od zastrašivanja i novog vala zločina mržnje'.
I Europska unija trebala bi se pridružiti pozivima Vijeća Europe i iskoristiti razdoblje do godišnjice genocida u Srebrenici kako bi i Srbija priznala ono što ostatak svijeta zna i što su potvrdila dva međunarodna suda te to nazvati pravim imenom - genocid. To svakako nije lako, ali je nužno ako se doista želi iskreno i trajno pomirenje u regiji.