Ma ne samo da im treba otežati ulazak u Uniju zbog poglavlja 23, nego bi Miro Kovač trebao isposlovati zabranu na jedno pet stotina godina i 19 dana dok Srbija ne dokaže da su za Europu. Neki sam dan, čitajući internet, a i s time sam već pri kraju, skužio da organiziraju vojne kampove za djecu. Onako, da djeca nauče. Da znaju kako se nositi sa životom i, sasvim sigurno, sa susjedima. Neće valjda s familijom. Imaju tako jedan kamp vjerske prirode koji organizira nepriznata Srpska istinski pravoslavna crkva. Prije dvije godine su prijavljeni jer su se normalni ljudi pobunili kada se ispostavilo da djeca u kampu koji se zove Svetolazarev pravoslavni omladinski kamp, tijekom boravka u prirodi, zgrabe replike pušaka i glume starije generacije. Možda se i igraju rata između Srba i Hrvata. Ili Srba i Albanaca. Ili Srba i Bošnjaka. Ili Hrvata i Bošnjaka, kombinaciju Hrvata i Srba smo već imali, ovisno o tome s kime se žele identificirati i žele li da njihova igra odražava prošlost u domovini ili nekom susjedstvu. Dan u kampu koji je imao geslo "Budi spreman!" počinjao je dizanjem zastave i himnom nakon čega su na rasporedu bile razne radionice za djecu.
Normalni ljudi u Srbiji su im napravili frku pa je i lokalno tužilaštvo moralo ispitati o čemu je riječ i postoje li "elementi kaznenog djela" u cijeloj priči. "Glavni razlog napada na SPOK, Svetolazarev pravoslavni omladinski kamp, naše je usmeravanje omladine u pravcu razvijanja tradicionalnih hrišćanskih vrednosti, ljubavi prema Bogu i otadžbini", komentirala je prijavu igumanija manastira Novi Stjenik, Efrosinija Nikolić. Sve je jasno. Osim, kakvi su to roditelji koji takvima daju djecu u ruke jer su ugrožena, izložena ekipi koja ima vojno iskustvo u ratovima iz već spomenutih kombinacija i sada uče djecu kako ratovati. Onako, iz fore, uz vjeronauk i lekcije iz domoljublja, gotovo kao u svakom izviđačkom kampu. Osim što izviđački kampovi imaju smisla, to zna svatko tko je promislio o Pokemonima, toj replici treasure hunta za koju je važan mozak. Ovi što djecu treniraju kako biti vojnik su, iako djeluju radikalnije, u stvari isti oni koji klincima za Božić i Novu godinu kupuju petarde, oni koji im pokazuju da stari, iako vjernik, u spavaćoj sobi pored kreveta ima tri stvari: knjigu, paket Billy Boya ili Trojana i automatski pištolj koji vadi kada je neko slavlje ili na brzinu treba razriješiti prijepor sa susjedom oko parkinga.
Priča o Svetolazarevom kampu je savršeno poučna jer govori da tu negdje oko nas stvarno postoje tipovi koji misle da je djecu bolje naviknuti kako će se prikrasti s oružjem u ruci drugoj osobi, nego da ih ostave u nekom muzeju, koji misle da je pametnije naučiti djecu koju krvnu žilu treba presjeći da bi se postalo ubojicom nego kako se zovu zvijezde ili koja je prava pouka Male sirene: žrtva radi ljubavi ili poštivanje ugovora. Svetolazarev kamp je onaj primjer na kojemu se prosječan čovjek može distancirati i, iako seljački, reći kako on ne pripada tom krugu zatucanosti, kada može i tim bivšim vojnicima koji su vjerojatno i od svoje domovine dobili nagradu za ratovanje mirno reći da žalibože truda kada sami nisu ništa shvatili u životu iako su stalno bili okruženi smrću i da ne postoji ta logika koja opravdava da djeca od deset do sedamnaest godina trebaju biti izložena drilu, umjesto lijepoj književnosti. I da, može netko pomisliti kako sam nakaradne volje prema Srbima jer je, eto, riječ o njihovom kampu i kako koristim priliku da konačno kažem što mislim, da mi onda nije Zdravko, kolega koji je bio u svim vojskama i dezerterskim postrojbama kada je trebalo, rekao da ima toga još. A onda sam našao, u Hrvatskoj. Na primjer na poligonu Patriot u Dabru, gdje je tijekom ovoga mjeseca boravilo tridesetak djece čiji roditelji pripadaju Udruzi Rakitje 90-91 i Udruzi hrvatskih vojnih specijalaca RH.
Djeca su po načelu "poluvojne obuke" prošla specijalnosti streljaštva air soft replikama pravog naoružanja punjenog biorazgradivim kuglicama. To je ključno, nisu se ubijali pravom municijom nego biorazgradivom! Imali su vježbe spretnosti, spašavali su ranjenike, vježbe preživljavanja u kriznim situacijama i to bez obzira na to jesu li djevojčice ili dječaci. Vježbali su stegu! Možda imali i slično geslo kao oni u Svetolazarevom kampu. A najbolje, posjetio ih je uvaženi gost, Josip Lucić, bivši načelnik Glavnog stožera, pohvalio ih i obećao dolazak još djece.
Umjesto da ih je odveo u Muzej suvremene umjetnosti, zoološki ili povijesni, na izlet u rodnu kuću Nikole Tesle, održao im predavanje o bilo čemu što nema veze s ubijanjem i ratovanjem, on ih je pohvalio za stegu. Naravno. A njega će za mudrost pohvaliti igumanija Efrosija, ta će ga najbolje razumjeti, oni pripadaju istom krugu. Zatucanosti.