Ta slika snimljena je takoreći jučer - a opet, čini se da je snimljena davno, u nekoj posve drugoj epohi. Slika o kojoj je riječ snimljena je pred samo 24 dana, u sobi za tiskovne konferencije Hrvatske demokratske zajednice. Središnja osoba na toj fotografiji je Tomislav Karamarko, čovjek uz čije ime stoji sad već niska pridjeva “bivši”: bivši predsjednik HDZ-a, bivši potpredsjednik Vlade, bivši najmoćniji čovjek hrvatske politike. Na toj slici Tomislav Karamarko stoji pred novinarima i najavljuje kako je upravo otvorio rat svima: svojim koalicijskim partnerima, premijeru kojem je zamjenik, te onima koji žele njegovu političku glavu.
Ali ono što je na toj slici zanimljivo nije Karamarko. Mnogo su zanimljiviji ljudi koji na fotografiji stoje iza njega, postrojeni u špalir neupitne potpore. Na toj fotografiji nalaze se gotovi svi HDZ-ovi ministri, dobar dio stranačkog vodstva, čak i predsjednik Sabora. Stoje čvrsti kano klisurine, kao pravi ljudski bedem spreman da primi metak u prsi u obranu dragoga vođe.
Danas, samo 24 dana poslije, mnogi bi od njih voljeli da te slike nema. Voljeli bi da je mogu prebrisati iz tražilica, da mogu, ako već ne mogu zaustaviti Reuters, onda zaustaviti Google. Voljeli bi da tu sliku mreža svih mreža nepovratno zakopa, da je zatrpa planina bannera i cookieja, samo da tu bruku ne vidi nikad više nitko.
Tog dana, početkom lipnja, Tomislav Karamarko netom je izišao kao nepovratni pobjednik redovnih stranačkih izbora u HDZ-u. Kao jedini kandidat postao je predsjednik stranke s ni manje ni više nego 90 tisuća glasova. Na Saboru je uz pomoć ponižavajućeg “šalabahtera” delegatima uspio nametnuti svoje ljude u stranačka tijela. Cijeli se Sabor zapravo sveo ne veliku demonstraciju lojalnosti vođi koji je upravo primio torpedo u bok u aferi Drimia. Delegati su mu klicali na vjernost, Bandić je “Tomicu” pozvao “da poved”, gostujući su se govornici obrušavali na “Most na kojem se ne gradi kuća” i zaklinjali na nepokolebljivu odanost nepravično oklevetanom predsjedniku. Kao da je Karamarko Tito, sabornici HDZ-a zaklinjali su mu se na vječnu odanost. I poslije Tome Tomo. Što je više kleveta i laži, Tomi nam je miliji i draži.
Postojao je samo jedan čovjek koji je u tom masovnom, naelektriziranom poricanju stvarnosti bio iznimka. Taj čovjek - iznimka nije, budimo iskreni - nije rekao ništa revolucionarno, prevratnički ni drsko. Rekao je samo to da možda nije razborito da se stranka pretvara u taoca čovjeka s prstima u pekmezu, za kojeg je već u tom trenutku bilo jasno da je politički mrtav. Ali bilo tko tko je u životu bio unutar četiri zida s masom zajapurenih neistomišljenika zna da kojiput ni tu kriptičku, taktičnu frazeologiju nije lako izgovoriti. On ju je izgovorio. I, odmah te večeri, dobio po glavi. Zastupnik američkih iseljenik Frenki Bilaver, čovjek glasovit po tome što je fotošopski krivotvorio vlastite susrete s Bushom, zatražio je od “remetilačkog faktora” da se ispriča Karamarku. Zatražio je, manje-više uvijeno, da tog partibrejkera u biti izbace iz stranke.
Taj remetilački faktor zvao se Andrej Plenković. Ne samo zbog toga, ali i zbog toga što je tog dana imao mrvu odvažnosti, Andrej Plenković postat će novi predsjednik HDZ-a. Kandidirat će se na izvanrednim unutarstranačkim izborima, na njima će po svemu sudeći biti jedini kandidat, a njegova pobjeda na HDZ-ovim izborima u ovom se trenu čini neupitna koliko i Lukašenkova na bjeloruskim. Pritom je proces odlučivanja kojim je dogovoreno da je Plenković “taj” ostao zapreteno neproničan, skriven gramatički u rečenice pune glagola u pasivu. “Odlučeno je”, “procijenjeno je da je tako najbolje”, “došlo se do zaključka”. Politički analitičari možda i znaju koji gramatički (ili politički) subjekt stoji iza tih pasivnih glagolskih oblika, no za ovu priču to je manje bitno. Bitno je to da je ta nepronična politička volja Nepoznatih Nekih već nepogrešivo iskomunicirana put perifernih stranačkih stanica. Kao svemirci iz filma “Independence Day”, hadezeovci nekim šestim čulom nepogrešivo znaju što “mother ship” snuje i kuje. Svi oni, prigrlit će novog velikog vođu kao da je upravo on to što su odavno željeli. Svih 90 tisuća. Svi oni sa slike snimljene na presici pred samo 24 dana. Svi, pa vjerojatno čak i Frenki Bilaver.
I to je upravo ono što se ovog časa pred našim očima događa. Svi kandidati za predsjednika naglo su jedan za drugim ustuknuli, pa izgleda da će stranački izbori u HDZ-u biti manje pluralni nego oni u SKH 1989. Čovjek gotovo da poželi da se arcinemeza mojih kulturnjačkih prijatelja Hasanbegović kandidira, da bar nego uzburka tu žabokrečinu konsenzusa, da se bar jednom numerički ispita koliko tu ima ustaša, a koliko domobrana. A dok napeto čekamo bar jednog junaka koji bi Plenkoviću izišao na megdan, sam Plenković ide uokolo Hrvatskom gdje ga se dočekuje kao mesiju. Kliču mu pune hotelske dvorane, a gradski mu ogranci šalju pozdravne telegrame kao da je Veljko Vlahović ili Hamdija Pozderac. U toj svjetini koja se sretno koprca u novopronađenom konsenzusu su i mnogi od onih 90 tisuća koji su pred dva mjeseca glasali za “Tomu”. Tu su uglavnom i svi oni koji su se pred samo 24 dana fotografirali na presici iza Vođinih leđa. Jedino, eto, Frenki Bilaver fali. Čekamo samo da i on pošalje pozdravni brzojav pa da farsa bude kompletna.
Pritom svim tim bivšim ljubiteljima “Tomice”, ljudima koji su vjerno drukali za njegovu anticrvenu rekonkvistu, neće baš ni za trenutak smetati što je njihov novi Vođa upravo sve suprotno od onog bivšeg. Onima koji su prezirali “briselskog Zoku” sad ne smeta “briselski Andi”. Onima koji su gorljivo drukali za neokonzervativnu rekonkvistu ne smeta što će njihov novi šef biti politički tehnokrat i ideološki nezainteresirani centrist. Onima koji su cijelu političku mitologiju zidali na teorijama zavjere o djeci komunizma koja još vuku zakulisne konce neće izgleda smetati što je njihov novi šef (isto kao i Milanović) dijete obitelji iz niže rangirane komunističke upravljačke klase. Što je bilo jučer, više ne važi. Puj, pik, poništeno. Još samo da nas je banati na Googleu, da se ne vidi naša jučerašnja bruka, i sve bi bilo u redu.
I to je ono što mene osobno daleko najviše zanima u priči o HDZ-ovu unutrašnjem stranačkom prevratu. Manje me zanima ideološka promjene, ne zanima me toliko tko odlazi, tko će doći i kojim će to posljedicama uroditi. Stvarno, temeljno pitanje koje me u toj priči zanima je: što se u ovom trenutku događa u tim glavama? Što u sebi moraju misliti ljudi koju su pred samo 24 dana svoj ugled, karijeru i ime vezivali uz čovjeka kojeg danas na spominju ni imenom, kao da je Valdamort? Kako se moraju osjećati sada, kad trijumfalno kliču novom Ćaći, kao da pred samo 30 dana nisu klicali prethodnom? Kolika stvarno biološka otopina moraš biti da bi se pretvarao da nisi zastupao što si zastupao, da nisi izgovarao što si izgovarao? Kako u srcu jedne demokracije može postojati društvena grupa koja je po mentalitetu i ustroju tako suštinski nedemokratska?
Naravno, odgovor na ovo pitanje čovjek bi mogao tražiti u studiji mentaliteta i u sociologiji. Mogao bi braniti tezu da je političkoj desnici svojstvena autoritarnost, jer se konzervativni svjetonazor temelji na nepropitivanju autoriteta. Ali, ostaje činjenica da u drugim, zrelijim društvima ni konzervativne stranke nisu takve, kao i činjenica da u Hrvatskoj i lijevo-liberalne stranke pokazuju simptome slične autoritarnosti (da je tako, pitajte Aleksandru Kolarić). Stoga problem očito mora biti u nečem drugom. Problem očito mora biti u političkom sistemu.
Problem mora očito biti u sistemu u kojem stranačka iskaznica i nije ništa drugo nego cjeloživotna karijerna ulaznica. Biti član i aktivist stranke u Hrvatskoj zapravo je “zelena karta” koja velikom broju ljudi omogućava decenijsko rješavanje egzistencije. Tom “kartelom” vi ulazite u svijet upravnih vijeća, županijskih cesta, nadzornih odbora. Preko nje vi postajete gradski vijećnik, državni tajnik, pomoćnik u ministarstvu, zaposlenik u agenciji, šefić u elektroprivredi, vodama, šumama, HAC-u. Preko te čarobne iskaznice za “free ride” vi stječete povlastice, fotelje, financijske bonuse, kartice za benzin i dnevnice, a u gorim i češćim slučajevima i priliku da maznete mito.
A između tih divotnih pogodnosti i vas postoje samo dvije nezanemarive prepreke. Jedna od njih je izborni poraz, koji vas kratko ili trajno isključuje iz tog lunaparka. Druga prepreka je Vođa, u čijoj milosti morate biti, jer ako vi niste u njegovoj milosti, bit će netko drugi.
I to je trenutak kad stranačka pješadija - manja i veća, provincijska i metropolitanska - shvaća da joj nije za pljuvati u svoj pjat juhe. To je trenutak kad “ustaše” postaju “domobrani”, ljubitelji Tome postaju ljubitelji “Andija”, a pristaše lustracije postaju pristaše tuđmanovske pomirbe. Jer, kad novi vlak krene, bolje je biti u njemu nego u ime dosljednosti ostati na stanici.