Jedna moja djevojka napravila je pobačaj. Zapravo, zajedno smo ga napravili. Bili smo tinejdžeri, glupi klinci kojima se dogodila trudnoća. Ona je rekla mami, a ja sam roditeljima rekao tek ovih dana jer nisam želio da saznaju iz medija. Sjećam se tog dana. Pratio sam je do bolnice, čekao da je prime, bolno šetao oko zgrade dok je bila na zahvatu, dočekao je u sobi za oporavak i otpratio njezinoj kući. Laganim korakom i još tišim glasom. Malo smo razgovarali, samo smo se držali za ruke.
U čekaonici je bio čudan zrak, natopljen težinom, očajem i tugom. Nikome nije bilo drago što se nalazi tamo. Bio sam jedini muškarac koji je pratio partnericu. Sve ostale žene došle su same, ne računajući jednog tatu koji je došao s maloljetnom kćerkom za koju je, vjerojatno, trebao potpisati pristanak. Neke su žene bile u braku i već su imale djecu, neke nisu bile u posvećenom odnosu, a nekima se zalomilo. Kao i nama. Glupim klincima koji nisu bili svjesni da ta glupost može imati i ovakvu cijenu.
Sjećam se osjećaja dok je trajao zahvat. Sjećam se tog propadajućeg osjećaja u želucu, kao da sam u sebi imao crnu rupu. Nezasitnu i pregladnjelu crnu rupu koja je iz mene isisala i svaku natruhu lakoće. Mrzio sam taj osjećaj i činjenicu da smo se doveli u takvu situaciju. Ali se svejedno nismo dvoumili.
I kao pojedinci i kao par bili smo potpuno nespremni da budemo roditelji, a opet, nismo odlučili iznijeti trudnoću do kraja i dati dijete na posvajanje. Nisam mogao podnijeti činjenicu da bi negdje, daleko od nas, u tko zna kakvim uvjetima, odrastalo dijete koje ima biološku vezu s nama, ali nema životnu. Znam da će me mnogi osuđivati, ali tako smo tada razmišljali. I mrzio sam što nam se to dogodilo. Mrzio!
No, još bih više mrzio da nismo imali pravo na izbor. Još bih više mrzio da smo bili prisiljeni na nešto za što nismo bili spremni. To odluka mora biti i ostati privatna. I, naravno, mora biti odluka žene. U idealnom svijetu, bilo bi logično da i muškarci imaju što reći, ali kako je to nemoguće urediti, ono što se događa s tijelom žene mora biti i ostati odgovornost svake žene!
I znam što će reći oponenti: “Mi se samo borimo za prava nerođenog djeteta. Ono se ne može boriti za sebe pa moramo preuzeti tu svetu dužnost”. I tu ulazimo u probleme jer se sporimo oko toga kada nastaje život, odnosno kada novo biće postaje svjesno i kada zaslužuje imati određena prava. Religija ima jasno mišljenje, ali znanost nema i laž je tvrditi suprotno. Kolektivno ljudsko znanje, što se tiče pitanja kada nastaje život, kada se pojavljuje svijest i sl., i dalje je u sferi nagađanja. Biolozi, neurolozi, filozofi, psiholozi i ini znanstvenici imaju razna mišljenja i uvijek možete pronaći pojedinca koji će potvrditi vaše uvjerenje, ali jedina istina je da znanost nema jasan odgovor.
No, nešto drugo je kristalno jasno, a to je poštovanje svakog pojedinca da donosi odluke koje se tiču njegova tijela i života. U ovom slučaju, njezina tijela i života. Ženama stvarno nismo išli naruku tijekom povijesti. Još donedavno smatrali smo ih manjem vrijednim bićima. I onda smo se zajedno izborili da se obezvređivanje i ta prokleta neravnopravnost barem smanje, a u nekim je društvima i iskorijenjena.
Znate što u Poljskoj predlažu kada se dogodi spontani? Predlažu da žena prođe ispitivanje pa da utvrde sve okolnosti i da se otkrije je li ona nekako odgovorna za taj ishod. Dakle, u trenutku kad oplakuješ taj događaj trebao bi te ispitivati neki državni činovničić!? Ma, očajno i degutantno. A Poljska nam nikada nije bila bliže!
Poštovanje ženskog prava na izbor je svetinja! I naravno da netko smije misliti da je abortus zapravo ubojstvo. Ali, nikako ne smije svoje uvjerenje nametati kao jedino ispravno i nikako ne smije kroz zakone svima drugima nametati da se moraju ponašati u skladu s time. Ne u 2016. godini!
Stalo vam je do djece? Odlično. Umjesto da trošite vrijeme na osuđivanje mene i drugih ljudi, iskoristite to vrijeme i energiju da pomognete djeci koja su već tu. To je mnogo plemenitija pro-life opcija. Ne možemo biti sigurni kada nastaje svjesni život, ali možete biti sigurni da će već prisutna djeca biti zahvalna na vašoj pomoći. Umjesto da drugima nabijate osjećaj krivnje, napravite pravu stvar. Amen!