Tri točke koje ne bi smjele proći nezapaženo. Prvo - hrvatska Vlada uputila je sa zatvorenog dijela svoje prošlotjedne sjednice poruku Ustavnom sudu da ne prihvati prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku.
Drugo, Ivica Todorić svojim iznenada objavljenim eksplozivnim priopćenjem optužio je sam vrh države za ucjenu, provedenu prisilom i prijetnjama. Zakon o postupku izvanredne uprave ocijenio je kao neustavan, a Agrokor proglasio nacionaliziranim. Najavio je da će ”javnim istupima i objavom relevantnih dokumenata u potpunosti razotkriti spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samog Agrokora, a koja je stvarni razlog donošenja neustavnog Lex Agrokora”.
Treće, Ivan Jakovčić, inače baš i ne hiperaktivni zastupnik u Europskom parlamentu, ustao je jučer ujutro u obranu Ivice Todorića. ”Ako je on učinio neke poslovne greške, ipak je najvažnije da je ulagao u te kompanije koje su sada državne”, rekao je Jakovčić, uz zaključak da će to (preuzimanje Agrokora od države) morati platiti svi porezni obveznici.
Prvo pitanje je, naravno, zašto, ali i s kojim pravom, Vlada sugerira Ustavnom sudu o čemu bi i na koji način trebao raspravljati?
Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH Vladi, kao ni nijednom drugom tijelu vlasti u državi, ne predviđa mogućnost upravljanja procesima koji se vode na Ustavnom sudu. Zakon je tu izrazito jasan. Već na samom početku, u drugom članku zakona, stoji da je Ustavni sud neovisan o svim tijelima državne vlasti. Jednako tako, dublje u tijelu zakona (čl. 62.), piše da ”svatko može podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom”.
Prema istom Zakonu (čl. 72.), ”Ustavni sud će rješenjem odbaciti ustavnu tužbu: ako nije nadležan, ako je ustavna tužba nepravodobna, nepotpuna, nerazumljiva ili nedopuštena. Tužba je, piše u Zakonu, ”nedopuštena ako nije iscrpljen dopušteni pravni put, odnosno ako podnositelj tužbe u prethodnom postupku nije koristio dopušteno pravno sredstvo, ako je tužbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za njeno podnošenje te ako je tužbu podnijela pravna osoba koja ne može biti nositelj ustavnih prava.”
Ako sud utvrdi, piše u 75. članku Zakona, ”da je ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe povrijeđeno ne samo osporenim nego i nekim drugim aktom donesenim u tom predmetu, Ustavni sud će odlukom ukinuti, u cijelosti ili djelomično, i taj akt”. I na kraju (čl. 75.) - Odlukom se ustavna tužba odbija kao neosnovana kada Ustavni sud utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se akt osporava.
Vladina poruka sudu, sa zatvorenog dijela sjednice s čijim sadržajem je javnost tek djelomično upoznata, može značiti i da Vlada toj instituciji ne vjeruje. I to je, naravno, moguće, ali u tom slučaju naš problem više nije Agrokor niti njegov vlasnik Ivica Todorić, nego je riječ o dubokoj krizi sustava. Čini mi se da je to ujedno i najbliže odgovoru na prvo postavljeno pitanje. Kriza u Agrokoru, kao nijedan događaj prije nje, otkrila je slabu razvijenost naših institucija sustava. Jedan od naših ključnih problema duboko je nepovjerenje među samim institucijama.
Drugo pitanje: zašto i Agrokorov vlasnik Ivica Todorić, kao i zastupnik u Europskom parlamentu Ivan Jakovčić, govore o Agrokoru kao o nacionaliziranoj kompaniji?
Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku ne oduzima tvrtke vlasnicima, on, na zahtjev vlasnika ili vjerovnika, upravljanje posrnulim društvom povjerava posebnom povjereniku kojega postavlja Vlada, a potvrđuje Trgovački sud u Zagrebu. Ivici Todoriću nitko nije oduzeo kompaniju. Vlada je na njegov zahtjev aktivirala primjenu Zakona koji je donesen zbog njegove kompanije (jer drugih tako velikih obiteljskih tvrtki u Hrvatskoj nema), nakon nekoliko krugova intenzivnih pregovora s Ivicom Todorićem i s Upravom Agrokora. Cilj donošenja Zakona bio je usporiti krah najveće regionalne privatne kompanije, ublažiti mogući odjek Agrokorova urušavanja na nacionalnu ekonomiju i smanjiti gubitak radnih mjesta.
Ako Ivica Todorić Agrokor danas više ne osjeća potpuno svojim, to je najvjerojatnije zato što i on zna da je budućnost njegove kompanije u rukama vjerovnika. Načelno, oni i u budućoj nagodbi mogu prihvatiti njega kao vlasnika većinskog paketa koncerna koji je osnovao, ako on do sklapanja nagodbe podmiri značajan dio dugova. Riječ je o najmanje vjerojatnom scenariju, jer teško da i Todorić danas može prikupiti toliko novca, ali ne tako davno, još početkom prošle jeseni, nevjerojatnim se činilo i današnje urušavanje Agrokora.
Ako je pak Ivica Todorić razočaran ”spregom politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samog Agrokora”, ta sprega nije nešto što bi nas trebalo čuditi. Privatne kompanije, a privatni fondovi tu nisu iznimka, vode se prije svega tako da ispunjavaju nečije privatne interese. Ti će interesi, najbolje i najdugoročnije, biti nahranjeni ako se te kompanije pokažu uspješnim igračima na tržištu, ako su kupci njihovih proizvoda zadovoljni i ako pridonose zajednici u kojoj posluju.
Sprega krupnog biznisa i politike često je nezdrava, ali nije nimalo neuobičajena. Ivica Todorić vjerojatno najbolje od svih domaćih poduzetnika zna kako ta sprega funkcionira u Hrvatskoj. Da nije, na svoj osebujan način, surađivao sa svakom političkom garniturom u Hrvatskoj, teško da bismo danas govorili o Agrokoru kao divovskoj kompaniji od čijeg se mogućeg kraha, pa čak i od same mogućnosti da se to dogodi, tresu temelji ekonomije cijele države.
To što je danas suradnja države i biznisa po Todorićevu modelu zakazala, možda je jedini opipljiv pokazatelj buđenja zdravije politike u Hrvatskoj.