Previše je šuma na vezama, čini se da opet ne vidimo bitno.
"Ili povjerenstvo za Agrokor ili rušimo premijera!" "Ne glasamo li o povjerenstvu, nećemo glasati ni o članovima Ustavnog suda..." Izgubljeni SDP-ov šef Davor Bernardić, u ne baš očekivanom savezništvu s Mostom, stigao je na kraju prošlog tjedna do vlastitog vrhunca političkog populizma. Uspio je utoliko što je Sabor doista završio zasjedanje, a Ustavni sud ostao nepopunjen do jeseni. Kome koristi takav kraj proljetnog zasjedanja Sabora? Možda Mostu i Bernardiću, kao svježem Mostovu savezniku. SDP-u sigurno ne, jer Bernardićev pokušaj ljetnog saborskog zabavljanja naroda Agrokorom nije uspio. I dobro je da nije.
Što bi, međutim, trebao biti posao saborskog povjerenstva za Agrokor?
Ako je riječ samo o istrazi o tome koliko je ministar financija Zdravko Marić bio upućen u Agrokorove financijske tokove, osnivanje povjerenstva je zakašnjelo. Marić je sigurno o Agrokoru znao više od Bernardića i od Mostova šefa Bože Petrova. Sigurno je znao i da pred Agrokorom nije blistavo razdoblje, jer to je već krajem 2015. slutio svatko imalo upućen u život domaćeg biznisa. Sigurno je i da Marić o koncernu zna više nego bilo koji drugi član Vlade kojoj bi Bernardić i Most danas rado uskratili mandat. Ništa manje nije znao ni u siječnju 2016. kada je postao ministar u vladi Tihomira Oreškovića. Tada se, međutim, baš kao i premijeru Oreškoviću, njegovo iskustvo rada u velikoj korporaciji isticalo kao prednost pri izboru.
Treba li povjerenstvo istražiti što je točno radio Zdravko Marić u Agrokoru? Čemu, kada se između ostaloga i time bavi Državno odvjetništvo čiji je tim istražitelja već zauzeo cijeli kat Agrokorova nebodera u Zagrebu.
Pouzdano znamo da Marić nije vodio Agrokor, jer nije bio ni član Uprave koncerna, kao i da nije vodio Agrokorove financije (šef financija bio je Ivan Crnjac). Znamo da je tamo radio četiri godine, između dvije šihte rada u Ministarstvu financija. Je li Marić u vrijeme svojeg rada u Ministarstvu, prvo kao državni tajnik, a onda kao ministar, posebno pogodovao Ivici Todoriću? Ne znamo. Znamo da je još kao državni tajnik u Ministarstvu financija, prije nego što je otišao u Agrokor, radio i na razvoju biznisu prijateljskijeg okruženja u Hrvatskoj, što je sigurno moglo pomoći i Ivici Todoriću, iako, sudeći po današnjoj situaciji, kompanija to nije uspjela ili nije znala iskoristiti.
Je li se Marić obogatio pogodujući Todoriću? Ministrova imovinska kartica pokazuje da je dužniji od prosječnog Hrvata. Njegova dugogodišnja natprosječna zarada omogućuje mu da kredite otplaćuje bez prevelikog stresa. I da, u Agrokoru mu je plaća bila veća od ministarske.
Marić se dosad pokazao dobrim ministrom financija, jedan je od rijetkih ministara u Vladi s opipljivim rezultatima. Zato bi mu, sve dok na njega prstom ne upire i DORH, trebalo ostaviti prostora da radi.
Treba li zamišljeno povjerenstvo za Agrokor istražiti opravdanost državne intervencije u Agrokoru, opet je zakasnilo. Ne zbog toga što je država u Agrokor ušla 10. travnja, pa više ne može izaći, nego zato što je poslovanje koncerna od samog osnivanja povezano s državnom politikom i neodvojivo od slijeda državnih intervencija (političkih i, posredno, financijskih), pa zato i sada, kad koncern propada, treba dovršiti posao uz što manje štete za politiku, ali i za građane koji pune državni proračun.
Kao da smo zaboravili da su s Agrokorom poslovali ili u Agrokoru radili, ili bili s koncernom "obiteljski povezani" članovi gotovo svih hrvatskih političkih garnitura - kći prvog hrvatskog predsjednika Nevenka Tuđman, Branko Mikša (ministar gospodarstva, turizma i trgovine 1992. - 1993. i zagrebački gradonačelnik '93. - '96.), Piruška Canjuga, supruga Tuđmanova pobočnika Zlatka Canjuge, Maja Brinar Frenkel (zamjenica ministra Goranka Fižulića), Mirko i Mislav Galić, Davorin Spevec u vrijeme dok mu je supruga vodila Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja, Damir Kuštrak, pozadinski čovjek Račanove financijske politike, guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski...
Ivica Todorić Agrokor nije gradio na modelu poratnih loših privatizacija, iako je svojedobno čak bio pristao da ga zovu tajkunom ("zašto ne, ako je to znak da sam uspješan", rekao je Vjesniku 2000.). Todorić je bio i ostao fanatik biznisa. Opsjednut građenjem najveće privatne kompanije u Hrvatskoj, spasio je državu od posla koji nijedna politička garnitura nije znala obaviti - podigao je iz mrtvih stare poljoprivredne kombinate, investirao u modernizaciju proizvodnje hrane, napravio najveći trgovački i prehrambeni lanac u regiji i, za državu najvažnije, četrdesetak tisuća ljudi izravno skinuo iz statistike nezaposlenih... Problem je što nije stao kada ga je veličina kompanije prerasla. Znao je voditi obiteljsku tvrtku, nikad nije naučio upravljati korporacijom.
Za usporedbu, orijentacije radi: istovremeno dok je Hrvatski sabor raspravljao o povjerenstvima i ministarskoj podobnosti Zdravka Marića, estonski Parlament (Riigikogu) donosio je odluku kojom se autonomnim robotima dopušta dostava hrane u gradovima. One važnije, o potpunoj internetskoj transparentnosti rada vlade i troškova svih ministara, cjelovitoj informatizaciji državne uprave, internetskim izborima i digitalnom građanskom pravu donijeli su davno prije. Čini se da netko od nas, ili Estonci ili mi, živi na drugom planetu.