“Očekujem da sve strane budu odgovorne. A to znači da ne vrate mandat biračima”, bio je glas vapijućega u pustinji u nedjelju. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier je bio više nego svjestan problema koji su se ispriječili u formiranju nove vlade i pokušao je autoritetom predsjednika i najpopularnijeg političara utjecati da se nađe kompromis. I nije uspio. Njemačka je gotovo dva mjeseca nakon izbora bez vlade.
I dok je Europa početkom ove godine strahovala zbog moguće pobjede populista i radikalnih desničara u Nizozemskoj i Francuskoj, što bi izazvalo destabilizaciju Europe nakon Brexita - a svi su vidjeli Njemačku sidrom stabilnosti u kojoj će četvrti mandat osvojiti Angela Merkel - situacija se izokrenula. Nizozemska ima vladu (nakon više od 200 dana pregovora) pa iz Haaga poručuju kako je krah pregovora u Njemačkoj “loša vijest za EU”. A francuski predsjednik Emmanuel Macron postaje sve neupitniji europski lider.
Veliku krivicu za ovakav razvoj izbora i postizbornih događaja snosi upravo Merkel. Ona je, kako smo pisali, depolitizirala predizbornu kampanju, lišila je sadržaja i poruka u čemu ju je slijedio Martin Schulz, lider socijaldemokrata (SPD). Birači su očekivali poruke, nešto poput Macrona, ideju budućnosti: to što ekonomija stoji izvanredno nije dovoljno (bilo je već takvih slučajeva u Europi, poraz austrijskog kancelara Wolfganga Schuessela 2007. godine). A prazan prostor uvijek netko ispuni pa su na padu Merkeličine Kršćanskodemokratske unije (CDU) i SPD-a porasli prije svega radikalni desničari, Alternativa za Njemačku (AfD), ali i druge dvije manje stranke, liberali (FDP) i Zeleni.
Merkel je izgubila neupitni autoritet, niti njezin konačni ulazak u koalicijske pregovore nije bio dovoljan da se premoste razlike (koje i nisu bile dubinske političke, više pitanje politikantstva: migranti prije svega). Svemu tome nisu pomogli sve jači glasovi iz CDU kako je Merkel isteklo vrijeme iako pravoj jakog lidera još nisu iznjedrili.
Schulz igra na sigurnu kartu: ne želi u veliku koaliciju jer se otvara mogućnost da Merkel ipak formira manjinsku vladu i računa na suradnju s njime. A tada on može nametanjem političkih tema provesti reformu stranke, dati joj novi identitet i vratiti birače.
Christian Lindner, lider FDP-a, pristao je preuzeti na sebe odgovornost razbijača koalicije, ali i glasa razuma: ovaj politički eksperiment nije dobar. Ambicije su mu velike, tvrdi da nije za nove izbore i vidi se u manjinskoj vladi s Merkel gdje joj i on diktira uvjete. No, bilo je njemačkih komentatora koji su odmah nakon izbora rekli kako nije isključeno da se u nekom trenutku Merkel povuče: sasvim je jasno da nije spremna voditi vladu u kojoj bi joj pravila igre nametao manji koalicijski partner i lider opozicije.
Njemački bi birači, pokazale su ankete, bili neskloni novim izborima. Smatrali bi da, kako je rekao Steinmeier, četiri stranke nisu pokazale dovoljnu razinu odgovornosti koja je izuzetno važan dio njemačkog mentaliteta. To ne znači da bi na novim izborima AfD bila pobjednica, ali pregovaračke bi stranke mogle biti kažnjene. Ne, jasno, sve. FDP se nada da bi oni narasli, tako i SDP, ali to je račun bez krčmara. Nije isključena mogućnost da se u tom scenariju Nijemci odluče vratiti Merkel kao čvrstoj točci u lokalnom političkom svemiru.
Kako se god stvari odvile, sadašnja je situacija loša za EU. Brexit je zapeo, pred vratima su izbori u Italiji, potrebno je definirati novu arhitekturu EU: sve to bez stabilne njemačke vlade postaje problem. A ideja je bila da već krajem godine osovina Berlin-Pariz (Merkel-Macron, već su ih zvali Mercron) pokrene reforme koje će EU učiniti stabilnom.