Jučerašnje demonstrativno nadlijetanje korejskog poluotoka koje su poduzeli američki, japanski i južnokorejski teški strateški bombarderi, razglašeno je, i to iz Washingtona, eda bi se znalo da Sjedinjene Države Amerike, suočene s "atraktivnim" nuklearnim i raketnim pokusima Sjeverne Koreje, nisu baš "kul", da ne sjede prekriženih ruku, kamoli cepte od zebnje i straha.
Oglašena je, dakle, kontra u ovom preferansu gdje živci igraju možda i više kibicima nego igračima.
Igrači su, naime, ekstra klasa. Pamtimo kad je bilo uistinu opasnije, za kubanske krize, kada smo samo čekali supkontru, ali igrači, kolikogod bili skloni riziku, ipak su imali razbora: i Hruščëv (koji je znao da su mu karte slabije), i Kennedy (koji je povlačeći rakete iz Turske omogućio da se Hruščëv s Kube povuče u kakvu-takvu remiju), i sv. Ivan XXIII ("dobar pastijer", jer je činom posredovanja potvrdio što je poručio inom enciklikom Pacem in Terris). Ne pamtimo kad je bilo luđe.
Danas su za stolom Kim Jong Un u Pyongyangu i Donald J. Trump u Washingtonu.
Kim, treći u dinastiji, dosad se pokazao skloniji ekscesima nego otac i djed. Neki kažu da je ustrašeniji, pa zato i agresivniji. Može biti. Opasan je i stoga što u Sjevernoj Koreji ne postoji sustav međusobnih ravnoteža koji se iz Engleske odnosno Velike Britanije proširio na Sjedinjene Države a onda postupno na sav zapadni svijet (trenutno u Evropi omeđen ne granicom vojnog pakta ili ekonomske unije, nego ipak međom kulturalno-antropološkog areala koja teče od Odre i Nise na jug otprilike ka Tršćanskom zaljevu; nije to više "željezna zavjesa", kako ju je u Fultonu nazvao Churchill, posudivši termin od Goebbelsa, nije metalna nego mentalna).
Trump je također treći naraštaj od useljenja njegova djeda, njemačkog dezertera; današnjeg Predsjednika je od vijetnamskog rata spasio osteofit (petni trn), dijagnoza koja u maratonaca izaziva bolove, ali ih ne sprečava istrčati 42 kilometra iz šuba. S tom obiteljskom anamnezom njegova verbalna ratobornost zapravo je psihološki logična maska.
Eto, ta dvojica igraju sada preferans nad Korejom, nadmeću se prijetnjama ekstremnim činom nad zemljom na čijoj je zastavi, paradoksalno, u centru tajitu, simbol uzajamne prožetosti yina i yanga koji poziva na wu wei, taoističko načelo nedjelovanja. Treba li vjerovati diskursu simbola ili diskursu raketâ, bombi i bombarderâ?
Koliko se uopće može vjerovati Trumpu? To se pitaju ne više samo novine poput Washington Posta ili The New York Timesa, na čije kritike Trump twitta redovito koristeći hashtag #fakenews (još jedan paradoks – nema političara u vrhovima vlasti koji je proizveo odnosno pronio veću količinu tih namjerno iskrivljenih odnosno izmišljenih vijesti koje pripadaju u kategoriju "fake news" od samoga Donalda J. Trumpa).
U petak je koplje nad njim prelomio i tradicionalno suzdržan Financial Times, pokopavši ga kako davno nikoga nije. Kritičnih tekstova je bilo više, ali najnemilosrdniji je bio nepotpisan, dakle redakcijski komentar naslovljen "Trump’s week staggers from bad to worse" (Trumpov tjedan tetura od lošega ka goremu).
Po komentaru suzdržanih Engleza Trumpovo je "… predsjednikovanje bez sidrišta, a za kormilom kapetan opijen vlašću…". Ocjenjuju da je "… ovaj tjedan ishlapio ostatak bilo koje nade da bi mogao sazreti u svojoj ulozi glavnog zapovjednika, kaotičan i destruktivan čak i za bijedne standarde ovog predsjednikovanja…". Nabraja: "…uz možebitnu iznimku politike spram Kine, svaki njegov upad na globalnu pozornicu, od povlačenja iz Pariških ugovora o klimi do nespretnih intervencija u Zaljevu i dvoznačnih primjedaba na NATO, samo je slabio američki položaj. Svojedobno nezaobilazan partner, Trumpova Amerika je zemlja od koje se treba držati daleko."
"Bijela kuća je u rasulu jer je Predsjednik piroman", ocijenio je desničarski analitičar Charlie Sykes.
Pozornost je potkraj tjedna privukao novi šef Trumpovih komunikacija Anthony Scaramucci (cognomen est omen, "scaramuccia" je bučan, ali nevažan oružani okršaj, nedovoljno bitan da bude dvoboj ili bitka). Dan uoči pakračkog dekreta šefu Trumpova kabineta Reinceu Priebusu okvalificirao ga je kao "jebenoga paranoidnog shizofrenika, paranoika", a sebe je pohvalio: "nisam ja Steve Bannon, ne pokušavam pušiti vlastiti k…", tj. ne žudim izazivati medijsku pažnju. Eto, baš!
Kako je krenulo, nijedan od hrvatskih majstora elegantnog stila u politici, počam od Željka Keruma, ne bi mogao konkurirati izričaju Trumpovih perjanica. Nije bez razloga Buffon zaključio: "Čovjek je stil."
Od rječnika i rječetina ozbiljniji je problem podrivanje sustava ravnoteža među američkim vlastima. Da, i prije je bilo generala u politici, šefova kabineta poput Haiga, državnih tajnika poput G. Marshalla ili Powella, čak i predsjednika poput Granta ili Eisenhowera – ali ne pamti se da je neki predsjednik angažirao čak tri marinca, jednoga kao načelnika združenih glavnih stožera (Dunford), a dvojicu presvučene u civil (ministar obrane Mattis, odnosno novi šef kabineta Kelly). Računa li Trump da će mu oni postrojiti buntovni Kongres na počasni pozdrav?