Prije dva ljeta Zoran Milanović sazvao je vojnu paradu, e da bi nimalo originalnom slitinom militarizma i nacionalizma sačuvao vlast. Izbore je glatko izgubio, čime je započeo i sunovrat stranke s čijeg se čela uskoro uklonio, a iza parade ostale su dvije posljedice. Prva: morale su nanovo biti asfaltirane sve ulice kojima su prošli paradni tenkovi. Druga: Vukovarska je ulica okićena zastavama koje će tu ostati svih sljedećih dana, mjeseci i godina, kao da više među blagdanima i praznicima nema običnih dana. Nakon što zastave iz praznika uđu u obične dane, više ih se nitko ne usuđuje ni skinuti.
Amerikanci svoju zastavu tretiraju kao reklamni znak. Sveprisutna je na način McDonald'sa, a samim tim i lišena one ceremonijalne ozbiljnosti koju sugerira sam pojam državne ili narodne zastave. Aplicira se na ručnicima za plažu, kupaćim gaćicama, grudnjacima i ambalaži za kokice, tako da nikakva sablazan nije ugledati je na nečijoj stražnjici, mokru, kako se u hodu uvlači među guzove. Takva je sveprisutnost čini marketinški superiornom - nema na svijetu jačeg znaka i moćnijeg brenda od američke zastave - ali je istovremeno čini trivijalnom, svakodnevnom i simbolički savršeno ispražnjenom. Baš svaka zastava na svijetu, uključujući i zastave malih ili neostvarenih država i narodnih zajednica, sadržajnija je, svečanošću i tragikom kolektivnog postojanja ispunjenija od američke zastave. Ona je, zbog načina na koji se koristi, više korporacijski znak nego zastava. Što samo po sebi nije ni dobro ni loše. Naprosto je tako.
U Europi se zastava koristi na diskretniji način. Ističe se u svečanim prilikama i na mjestima od naročitog javnog značaja. Mnoge europske države imaju vrlo stroge zakone koji reguliraju upotrebu i zloupotrebu državne zastave. Opiru se njezinom korištenju izvan precizno određenog konteksta, ne dopuštaju da zastava siđe sa stijega i pređe na neko od onih mjesta kojima silazivše zastave po svojoj naravi teže, recimo da se ocrta na već spomenutom mjestu, na nekom jedrom i podatnom ženskom ili muškom dupetu.
Europljani imaju još jedan vrlo snažan razlog koji ih priječi da vješaju, lijepe i apliciraju svoje korugve i korugvice. Po njima, po višku zastava izvješenih na krivim mjestima i u pogrešnim prigodama, prepoznavali su se, i još uvijek se prepoznaju, europski fašizmi, a onda i pokoji staljinizam. Kad god bi zafalilo parlamentarne demokracije i kad god bi se društvo zateklo pred propasti, pojavile bi se na tisuće zastava, ne bi li se njima nadomjestilo ono čega nema, ili, što je, ipak, važnije, da bi se svakom protivniku režima turilo po nos da nije protiv onog protiv čega zapravo jest - recimo, protiv fašizma, te rasizma i antisemitizma koji nužno uz njeg idu - nego da je protiv zastava.
Ako izuzmemo sportska natjecanja i nogometne utakmice, te karnevale patriotizma i nacionalnih boja, Europljani su krajnje diskretni sa svojim zastavama. Za razliku, recimo, od onih u Sjevernoj Koreji. Ili onih u Erdoganovoj Turskoj. Između ostaloga, pri svijesti im je da se troši i blijedi sve ono što se previše izlaže. Pa tako i zastave. Pogotovu ako ne možete računati na to da će vam se zastava moći nositi s McDonald'som i Coca-colom. A s takvima se može nositi samo jedna zastava na svijetu. Samo nju, američku zastavu, možete vidjeti na smeću, a da ona od toga nema simboličke štete. Zato što američka zastava nema simboličkog sadržaja ili zato što je taj sadržaj sveprisutan i sveprožimajući? Što god bilo, nije dobro uspoređivati se po pitanju zastave s Amerikancima, jer pri toj usporedbi bivaš sličan samo Sjevernokoreancima.
Prije nekoliko mjeseci, mislim da se to dogodilo ove zime, zastave su se iz Vukovarske proširile Avenijom Većeslava Holjevca prema Novom Zagrebu. Kao i na početku priče, promatraču bi prva dva-tri dana, možda, bilo neobično što su bandere okićene zastavama, a nije nikakav praznik, ali četvrtog je dana već savršeno naviknut, sve mu je normalno i svakodnevno, zastave i ne primjećuje. Možda nije dobro, niti je u skladu s naravi i smislom zastava, kada ih čovjek prestane primjećivati.
U ono vrijeme, onoga Milanovićeva borbenog ljeta, prvi su put po rasvjetnim banderama izvješene državne zastave u paru. S lijeve strane bandere jedna, s desne strane druga, što za vrijeme vojne parade, marša ili postrojavanja, vjerojatno izgleda efektno, jer pripada jednom vrlo specifičnom dizajnu javnih prostora i društvene atmosfere. A nakon toga se, kao što rekosmo, čovjek navikne. Pretjerano se navikne, pa ne vidi ono što bi trebao vidjeti.
Ne vidi, recimo, to što netko naopako vješa hrvatske državne zastave. Naravno, ne svaku, nego samo po jednu u paru. Otpočetka, naime, od prvih kolovoških dana 2015, pa do danas, ako su dvije državne zastave na banderi u paru, jedna je nužno naglavce obješena. Odmah se to vidjelo, nije bilo baš nikakve sumnje da je tako, pa me je baš zanimalo tko će to prvi primijetiti i kako će se hrvatska trobojnica vratiti u svoje prirodno, crven-bijel-plav, stanje. Hoće li se u pismima čitatelja javiti gnjevni penzioner? Ili će progovoriti ugledni analitičar? Možda će saborski zastupnik na zastavi steći dragocjene političke poene? Ili će, naprosto, pri redovitoj zamjeni starih, izblijedjelih i vjetrom potrganih zastava, komunalne službe popraviti stvar.
A onda sam nekako sve to smetnuo s uma. Valjda sam se, kao i svi drugi, navikao na stalni postav dviju širokih i lijepih zagrebačkih prometnica. Valjda sam zastave doživio kao uličnu dekoraciju - što državni simboli nipošto ne bi smjeli biti - a dekoracija je u pravilu ono što se vidi samo u prvom trenutku, lijepo je, važno je, divno je, a nakon toga se trajno previdi.
Eto, tako sam duže od godine previđao naopako povješane hrvatske zastave. I smetnuo sam s uma to da čekam i svojim čekanjem prizivam gnjevnog penzionera, uglednog analitičara i saborskog zastupnika koji stječe dragocjene političke poene. Samo sam se neki dan osvijestio za upravljačem svog automobila i primijetio niz naglavce izvrnutih stjegova u Aveniji Većeslava Holjevca, čiju su svečanu nakićenost nadogradili predizborni plakati.
Što je to? Radi li se o kolektivnoj, općenarodnoj sabotaži, zavjeri najširih razmjera ili tajanstvenoj obnevidjelosti koja je zahvatila stanovnike jednoga srednje velikog grada na europskome jugoistoku ili su zastave od pretjeranog vješanja doista postale nevidljive? Nemam pojma, niti bih se miješao u to. Ali više ne mogu da šutim.
Boje na zastavi, kao i sam položaj zastave, određuju se u odnosu na stijeg iliti koplje na koje je zastava izvješena. Dakle, ako je koplje zdesna banderi, onda je raspored boja crven-bijeli-plavi, a ako je slijeva banderi, onda je također crven-bijeli-plavi, bez obzira na to što se dva barjaka ogledaju kao u zrcalu, i što je crvena uvijek s vanjske strane. Tako, naime, jedino i može biti. Jer ovako su u paru dvije različite zastave: zdesna, uobičajena hrvatska, crven-bijel-plava, s grbom koji je okomito postavljen u bijelom polju, a slijeva je neka druga zastava, plav-bijel-crvena, s naglavce okrenutim grbom u bijelom polju.
Naravno, uvijek prijeti opasnost da će nadležni ili nenadležni, kad im ovako izložite stvar, i kad im zorno predočite kakvu su budalaštinu napravili, iznaći neku nevjerojatnu teoriju, zasnovanu na paradoksu iz izmišljene povijesti heraldike i inog zastavništva, sve da bi vas demantirali i dokazali vam da ne stoji zastava naopako, nego vi to nešto naopako gledate. No, srećom, odnedavno su po banderama naizmjence pobodene i zastave grada Zagreba. Ali ne naopako, nego ispravno, tako da se lijeva i desna ogledaju kao u zrcalu… U svakom slučaju, zagrebačku su zastavu istaknuli na jedan način, a hrvatsku na drugi. Jedna stoji naopako. Koja? I što reći o svijetu koji vješa zastave o obične dane, ali tako da svaku drugu izvjesi naopako? Ako ništa drugo, originalno je.
A promatraču za kraj i za dušu ostaje nešto što je od priče sa zastavama ljepše. Zadnji stih Ujevićeve pjesme “Oproštaj”, posvećene Maruliću Marku, objavljene u Hrvatskoj mladoj lirici, i u starinskoj transkripciji, koju ćemo prevesti u ovu našu: “Korugva nam ćuhta; gremo mi puntari!”. Gane taj stih, onog tko ga razumije. Riječi u njem nisu opće, izblijedjele od upotrebe, svedene na krpu i dronjak, nego se svaki put čuju kao prvi put, i ističu se samo o svečanim prilikama. Riječ ćuhtati je prije Tina upotrijebio tek Marul. A korugve su naše nevidljive kad ih vidimo, a vidljive kad ih nije.