OŠTRI REZOVI

VUKOVAR SE BRANIO PRKOSOM, TAKO ĆE I NOĆ KAZALIŠTA Hoće li branitelji ukinuti i Svetog Nikolu u Dubrovniku, Uskrs na Plitvicama...?

Zagreb, 280514.
Ilica 90.
Obiljezavanje 25 godina od osnutka stranke HSLS odrzano je danas u Histrionskom domu. Svecanosti su bili prisutni predsjednik stranke Darinko Kosor, Bozo Kovacevic, Dorica Nikolic i drugi clanovi stranke.
Na fotografiji: predstava Moj slucaj, Borisa Svrtana o Vladi Gotovcu.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Boris Svrtan

Rana jesen, godine 1991. Na televizijskom ekranu niz imena gradova pod zračnom uzbunom. Svaki naziv grada označava tisuće ljudi koji nervozno sjede u podrumima i osluškuju ne znajući što žele čuti. To je zeznuto u ratu. Osluškuješ, očekuješ zvuk granate koje se plašiš. Kada čuješ da je udarila negdje, da je eksplodirala, izdajnički djelić čovjeka odahne jer to znači da je udarila negdje drugdje. Nisam odlazio u skloništa jer sam smatrao da nemam što tamo raditi. Motao sam se po stanu kada je započela najhrabrija "Antena" na Stojedinici.

Nije bilo ničega što se moglo objaviti u rubrici kulture, ali radio je imao svoj program i na rasporedu "Antenu". Eterom je protrčalo par sitnih vijesti, a onda se Šuba, tadašnji urednik obratio agresoru. Referirao se na niz uzbuna koje su unosile strah i nemir i bijesno poručio: "Gonite se u vražju mater! Možete nas napadati koliko hoćete, ali mi ćemo emitirati 'Antenu“ pa makar i iz kokošinjca!"

Bilo je to sasvim ludo. Jedan je radio prepun frajera koji su izbjegavali pozive za rat i cura ludih kako mogu biti cure s dvadeset i kojom, izazvao tamo neke kretene u uniformama i svečano im obećao da nikada neće kapitulirati jer kulturu ne može ubiti ni jedan avion, ni tenk, ni granata, ni opća opasnost. Slutim kako je Šuba tada izgledao, bijesno je, onako velik i krupan pokupio magnetofonske trake, jingleove i odnio ih u redakcijski ormar smijući se u sebi zbog drskosti kojom je ošamario cijelu Petu vojnu oblast i JNA te SKJ i ondašnju Srbiju, zajedno sa Slobodanom Miloševićem na svim čelima. Fućkalo mu se! Jedino što je imao bila je kultura, umjetnost, smijeh i ljepota koju je nudio kroz eter mladog radija, a to je bilo suviše vrijedno da bi bilo koja uniforma, bilo kada imala pravo i snagu zabraniti. To nije išlo, ta kapitulacija se nije mogla potpisati.

Rana jesen, 2017. godine. Priprema se još jedna Noć kazališta, ona posebna noć u kojoj kazališta ne odrade samo svoju večernju smjenu i do ponoći utihnu nego otvore svoja vrata i nude čaroliju svijeta glume cijele noći. Tako je u cijelom svijetu, posljednjih godina i u Hrvatskoj. Bude to mali praznik kazališta, nešto kao noć kada su čarolije i snovi potpuno slobodni, bez nadzora i kontrole, kada se smijeh zavođenja miješa sa suzama propalih ljubavi, kada žive svi svjetovi svih kazališnih predstava. Osim što bi se moglo dogoditi da ove godine tako ne bude u Hrvatskoj.

Naime, Mladen Pavković, osuđeni nasilnik koji je osamnaestogodišnju djevojku seksualno napao te zbog bludnih radnji dobio sudsku presudu uspio je natjerati organizatora Noći kazališta da pomakne održavanje slavljenja kazališta jer se ono poklapa s obljetnicom pada Vukovara i Škabrnje. On bi da se taj dan posveti tugovanju, suzama i poniranju u bol zbog svih koji su stradali u Vukovaru i Škabrnji. Pavković, a treba ga zapamtiti zbog gnjusnog napada na djevojku, je i predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata '91. Tko zna kakva je to organizacija kada joj na čelu stoji čovjek osuđen jer je pokušao iskoristiti djevojku koja je radila kod njega. Vjerojatno ne postoji bijedniji zločin od zločina nad ženama. Udruzi, a i svakom branitelju mora da je neugodno kada spomene njegovo ime kao svog predstavnika.

Taj i takav tip odlučio je zabraniti svim kazalištima u Hrvatskoj da taj noć slave glumu, sve što predstavljaju i donose ljudima. Jer bi on radije tugu, radije bi da se kopa po grobovima, da se plače i živi u crnilu nego pogleda u život. On bi depresiju, jad, pognute glave i bol stalno držao na stolu, kako bi svaki korak bio težak, kako bi sve novo u životu bilo određeno utegom smrti. Realno, dosta je to bolesno, a ako se neće kontrolirati, moglo bi ukinuti Svetog Nikolu u Dubrovniku, Uskrs na Plitvicama i na kraju završiti s korotom za cijelu zemlju na dulji period. To je, između ostalog, jedan od razloga zašto su Hrvati depresivni, stalno imaju nekoga tko ih vuče na dno, vrlo ih kršćanski podsjeća da se ne smiju smijati jer je netko prije umro. Kao one babe koje obilaze sprovode i stalno gunđaju - "ne bu to dobro" ako išta izgleda da ide nabolje.

I, sva sreća, pojavio se Boris Svrtan i na svoj način rekao: "Gonite se u vražju mater!" Svrtan je ravnatelj uglednog kazališta, vrlo osviješten tip, sitno je u životu iritirao, ali i to se smije i sada je onako prkosno, kako i priliči ljudima koji ne trguju slobodom poručio - Gospodo, dođite pa mi zabranite! Možda mu to nije najpametnije ako se mislio uklapati u društvo u kojem će osuđeni bludnici određivati kada se smije smijati i živjeti, ali, to je jedini način kako biti slobodan. "Moja mala Hrvatska, tako rijetko radosna" stih je Vlade Gotovca kojim zove na predstavu. On neće narikati te noći, baš zbog Vukovara i Škabrnje, neće dopustiti da nas uniforme zakucaju u bol, a oni jedini žive. Jednostavno, Hrvatska se ne boji generala! Ni uniformi. 

ELIPSO

Izdvajamo