Prošli sam tjedan posjetila Osijek. Nedavno sam pisala kako nikada nisam posjetila Slavoniju, pa sam, eto, ovaj put imala prilike napokon upoznati i taj dio Hrvatske. Iskreno, više me je zanimao mentalitet tamošnjih ljudi. Pa iako nisam uspjela razgledavati grad jer sam se nakon tri sata vožnje brzo spremala za predavanje, imala sam priliku upoznati tamošnje mlade ljude. Dok sam sjedila na večeri s mladim studentima Ekonomskog fakulteta, imala sam prilike biti prilično direktna sa pitanjima. Bila sam izuzetno pozitivno iznenađena mentalitetom tamošnjih mladih ljudi.
Mogućnosti u Slavoniji možda nisu velike kao što su u nekim našim većim gradovima kao što je Zagreb, ali način na koji ti mladi tamo razmišljaju puno je kvalitetniji nego u metropolama. Baš zato što su nekako pod okovima tradicije i tog staromodnog mentaliteta, oni su prisiljeni razmišljati svojom glavom puno više nego mi. Zreliji su, kreativniji i zahvalniji na stvarima koje imaju nego mi iz razmaženog dijela Hrvatske. Njihovi roditelji su privatnici koji mukom muče održati svoje poslove. Ti mladi ljudi imaju radne navike o kojima većina nas nikada ništa neće znati. Mnogi su se brinuli za stoku od početka osnovne škole, radili na poljima, pomagali i normalno je da razmišljaju na takav način i dalje. Predavanje sam odmah započela tako što sam im rekla da to nije predavanje, da ja nisam profesor i da je sve u mojem životu relativno te da nema nikakve skrivene formule za uspjeh te da ja u očima mnogih nisam uspješna osoba, ali znala sam čim sam ih pogledala da dijele isto mišljenje kao i ja. Oni nisu došli tamo da im ja kažem pet načina da uspiju, oni su došli tamo da im potvrdim ono što su i onako već znali.
Oni su itekako svjesni da se preko noći neće ništa dogoditi i toliko sam bila zahvalna što mogu dijeliti dvoranu s takvim ljudima. Svi ljudi koje sam dosad upoznala razmišljaju na način “sada”, ali ne i mladi iz Slavonije jer oni znaju iz iskustva da se ništa ne događa preko noći. U očima sam im vidjela da je jedino što žele da pronađu pozitivnu misao za dalje. Mnogi od njih ne žele otići, vole svoje prijatelje, složni su, nema tamo prenemaganja, osjeti se jedinstvo kakvo nisam vidjela dugo, ako sam ga ikad i vidjela. Oni hodaju u cjelovitim grupama, nisu razdvojeni, poznaju se međusobno. Svi nešto rade, svi uče, svi nešto žele, ali nije im cilj završiti faks i zaposliti se u firmi. Ne. Oni žele otvoriti svoje firme, započeti svoje poslove, otvoriti nova radna mjesta jer žele jedni drugima pomoći. Nema tamo pohlepe, nisu ti mladi glupi, sve što rade, rade za ljude oko sebe. Osjeti se jako pozitivna energija u tom predivnom malom gradu. Osjećaš se kao da si doma iako nikada nisi tamo bio. Nakon razgovora s njima i ja sam osjećala da mogu bolje. Znala sam da su zaboravljeni, da se ne osjećaju kao da su dio Hrvatske. Nitko ne odlazi tamo ulagati u njihov turizam, ljudi se trude vlastitom voljom i ulažu vlastiti novac. Nema tamo Turaka i Rusa da grade resorte i otvaraju restorane, nema aviokompanija koje promoviraju letove, sve rade sami, a hotel Osijek ipak je jedan od ljepših koje sam vidjela u Hrvatskoj, ako ne i najljepši.
U Slavoniji je gomila potencijala, radne snage još više, mladih perspektivnih entuzijastičnih ljudi punih ambicija je napretek, a nitko još nije shvatio da je upravo u toj regiji budućnost. Tamo mladi jako žele, puno više nego igdje drugdje gdje sam bila. Žele nešto novo naučiti, nešto novo učiniti i vidi im se u očima da su spremni na sve samo da ne ostave svoju obitelj i prijatelje. Naučit će i kodirati i dizajnirati i što god im budućnost donese samo da imaju opcije. Zanimljivo je da se u jednom gradu kao što je Vukovar, gdje je porez puno manji, nitko nije sjetio otvoriti edukacijski centar za informatiku novcem iz fondova EU. Slavonija bi mogla postati centar budućnosti. Kao što svi developeri sada dolaze iz Bugarske i Rumunjske, mogli bi i iz Slavonije. Kako nitko ne vidi potencijal koji im se nudi upravo tu, doma? Novac se baca na sve strane, iz europskih fondova povlači se za najveće gluposti, a zaboravljamo jedan cijeli dio kontinentalne Hrvatske koja sama može proizvesti sve - i hranu, i industriju i tehnologiju. I svi znamo, i ja i Osječani i Slavonci, da nisu to ljudi koji samo rade na poljima i ne znaju upaliti kompjuter. Ono što je njih život naučio na tom polju nešto je što nas internet, faks i lagodan život nikada neće naučiti. Oni su se naučili boriti, razmišljati, ujediniti i nadati. S takvim mentalitetom, uspjeh im je zajamčen. I vjerujem u te mlade ljude, vjerujem da će se na kraju izboriti sami za sebe, ali i kada se izbore, država će uzeti zasluge za sve. Ipak, njima to nije bitno, njih ne zanimaju titule. Oni samo žele živjeti u svojem gradu, sa svojim ljudima i svojim poslovima. Oni duboko u sebi znaju da su sve to sami zaslužili i to je ono što ih čini predivnim ljudima. I ja se nadam da su takvi ljudi ljudi naše nove generacije, jer uz njih zaista ima nade za budućnost. I možda ipak Hrvatska postane nešto predivno i čvrsto, puno ljubavi, a zavist i mržnja nestanu, pa se i ovi mladi što su otišli u Njemačku vrate s novim znanjima i donesu nam nešto novo. Hvala svima u Osijeku koji su mi otvorili svoja srca i vrata svoje škole. Vi mislite da sam ja vas nešto naučila, ali vi ste mene naučili puno više. Molim vas, širite to dalje, svima nam treba to što vi imate u duši. Nadam se da će svi imati priliku iskusiti to što vi imate i da će shvatiti da nismo jedni drugima neprijatelji, nego da se moramo držati zajedno. Ako ovo čitate i trebate promjenu u svojem životu, molim vas, otiđite u Slavoniju i upoznajte te ljude, vratit ćete se kući s najljepšim poklonom koji će vam život ikada dati, a novcem to nikada nećete moći kupiti.