Opet pričamo o tečaju kune. Povod je set preporuka Gospodarskog vijeća predsjednice Republike, ali još više odjek koji je izazvala jedna od tih poruka. Tko je propustio - predsjedničino Gospodarsko vijeće predlaže postupnu devalvaciju kune tijekom sljedećih pet godina.
Kradem s Facebooka pitanje jednog poduzetnika koji je krenuo protiv struje: "Što bi se dogodilo da kuna skoči na stabilnih 1 prema 7 u odnosu na euro? Čisto me zanima kao tema, nakon što godinama slušamo da je domaća moneta prejaka. Na prvi se pogled čini da bi skočile plaće, da bi se smanjile rate kredita, povećao prihod od turizma... Izvoznici kažete, koji - pitam ja?"
U prvom koraku nameće se odgovor da bi takav skok, bilo kakav veliki, a nagli skok, bio proturječan kategoriji stabilnosti. Kuna je stabilna danas, pluta u rasponu od 7,3 do 7,7 prema euru, s tendencijom duljeg zadržavanja oko vrijednosti 7,5 kuna za euro. Što bi se dogodilo da vrijednost kune naglo naraste? Iako je predloženi skok čini samo 52 lipe vrednijom od prošlogodišnjeg prosjeka (46 lipa od današnjeg srednjeg tečaja HNB-a), onima s kreditom u euru bilo bi kratkotrajno lakše.
Poslije, ili bi potaknuta optimizmom koji obično stiže s osjećajem pomaka nabolje (ne, to nije znanstvena kategorija) slijedeći kunu porasla i produktivnost zaposlenih ili bi plaće ubrzo krenule naniže. Govorimo, naravno, samo o privatnom sektoru, državni i javni na pomak kune vjerojatno ne bi uopće reagirali.
Ali, vjerojatno upravo zbog ovoga drugoga guverneru Hrvatske narodne banke, Borisu Vujčiću, danas nije teško održavati kunu uravnoteženom. Pojednostavljujem, ali ne previše.
Podloga svakoj valuti, pa i kuni, na kraju svega je učinkovitost rada svih zaposlenih u državi. Kada je produktivnost visoka, valuta je stabilna i snažna, čak i kada je njezina vrijednost nominalno niža od referentnih valuta - eura ili dolara. Danska kruna po nominalnoj je vrijednosti približno jednaka hrvatskoj kuni.
Danska nema problem s izvozom ni s investicijama, iako su u Danskoj plaće u prosjeku četiri puta više od hrvatskih (neto 23.045 DK ili 3095 eura). Pitanje: zašto danski rad vrijedi više od hrvatskog i zašto to očito nikome ne smeta?
Odgovor nećemo pronaći u monetarnoj politici, nego u kvaliteti obrazovnog sustava, posljedično u stručnosti zaposlenih, ali prije svega u dobroj osposobljenosti menadžera koji upravljaju danskim kompanijama. Rezultat: prosječni Danac u jedinici vremena napravi više od većine "prosječnih Europljana" i njegov je proizvod kvalitetniji. Ili, kao što su mi to jednostavno objasnili u njemačkom Siemensu kad sam ih pitao zašto su svoj pogon za gradnju vjetroturbina, umjesto u Njemačkoj, sagradili na Jyllandu, danskom poluotoku s vjerojatno najskupljom radnom snagom u Europi: "Oni to znaju najbolje napraviti".
Želimo li biti realni, u usporedbi cijene rada nećemo s Hrvatskom mjeriti Dansku, niti bilo koju drugu hiperorganiziranu zemlju iz skandinavskog kruga, kao ni Njemačku (prosječna neto plaća 2225 eura), Nizozemsku (2263 eura) ili Švicarsku (vrtoglavih 5040 eura). Nešto nam je bliži prosjek EU - 1506 eura, što je dvostruko od prosjeka neto plaće u Hrvatskoj.
Pokušamo li sa zemljama koje bi trebale biti usporedive s Hrvatskom, Slovenija nas sa 1087 eura neto plaće šije za trećinu, slovačke su plaće 58 eura niže od hrvatskih, mađarski prosjek je 613 eura (137 eura manje od hrvatskih 750), češke su plaće u prosjeku jednake hrvatskima, poljske minimalnih devet eura više... Od tih zemalja, Slovačka i Slovenija već su uvele euro kao vlastitu valutu, ali trebat će nam 27 čeških kruna za jedan euro, čak 308 mađarskih forinti. Prag je svejedno skuplji grad od Zagreba, Budimpešta samo u nekim segmentima jeftinija...
Zašto su onda češka, poljska, slovačka, pa i slovenska ekonomija zdravije od hrvatske? Zbog tečaja očito nisu.
Pokušamo li stvari promatrati drukčije pa umjesto tečaja i prosjeka plaće pogled usmjerimo prema godišnjim stopama rasta BDP-a, vidjet ćemo da je prema toj kategoriji Danska, u odnosu na 2015., prošle godine rasla relativno sporim ritmom od 1,2 posto, Nizozemska se pomaknula 2,4 posto naviše, Švicarska 1,3 posto, Slovenija 2,7 posto, Slovačka tri posto, Mađarska 2,2 posto, Češka 1,9 posto, Poljska 2,8 posto...
Hrvatska je ekonomija prošle godine narasla 2,9 posto, iako, naravno, svatko od nas zna da nismo najbolji. Možemo nabrajati dalje, ali jedino što ćemo na kraju moći zaključiti jest da uspoređujemo neusporedivo jer je pozadina statistike za svaku zemlju drukčija.
A hrvatski izvoznici? Za početak, pogrešno je reći da ih nema jer postoje u gotovo svim proizvodnim granama.
Oni koji rade, međutim, nisu se izborili za svoju poziciju niskom cijenom rada i jeftinim proizvodom, nego su uspješni iz istog razloga iz kojeg su uspješni i Danci - zato što to što izvoze oni znaju napraviti.
Odgovor na pitanje zašto ih je ipak premalo pronaći ćemo prvo našem u zastarjelom obrazovnom sustavu iz kojega ne izlaze dobri menadžeri, a onda i u slaboj podršci države, ne samo izvoznicima, nego biznisu uopće. Politički lideri, jednako kao i menadžeri, regrutiraju se, naime, iz tog istog, svijetu odavno nekompatibilnog obrazovnog gulaša.
Rezultat je poznat, kao i put prema rješenju. Nedostaje jedino hrabrosti.