Kad bi se zapovjednikova žena Veronika pojavila na širokom kolnom ulazu u stanicu, sa zasljepljujućim popodnevnim suncem iza leđa, i pod laganom se pamučnom haljinom u kontralihtu ukazao obris njezina zrelog tijela, čvrsta bedra, obli bokovi i pune, teške prsi, svi bi se okrenuli prema njoj. Oni što su sapunicom prali jarkocrvenu cisternu zapanjeno bi se uspravili sa spužvama u rukama, oni što su užinali luk i jeger zaustavili se sa zalogajem pred otvorenim ustima, a oni što su se hihotali nad pornografskim slikama posramljeno bi zamukli i sakrili časopis pod bluzu. Svi su vatrogasci zurili u nju smeteno se osmjehujući, očarani kao dječaci ruku punih darova na božićno jutro, a ona bi ukočeno prošla između njih, nikoga ne gledajući i jedva odgovarajući na pozdrave, i zbog toga je u jedinici vladalo vjerovanje kako je gospođa Veronika hladna, ohola rospija koja strahovito muči njihova dobrog šefa Marka.
I dijelom je to bila istina, zapovjednik gradske vatrogasne službe zaista je patio. Brojni svjedoci njegova uzrujanog poluglasnog siktanja ako bi ona nazvala i očajnog, odsutnog pogleda kad bi spustio slušalicu s razlogom su zaključivali kako je u njihovu braku mnogo teških trenutaka. Nije to ipak bilo stoga što je Veronika hladna. Naprotiv, ona je bila izvanredno osjećajna žena i strastveno zaljubljena u svog supruga te bi je čak i danas, u posve nevinim, svakodnevnim prigodama, dok bi recimo slagala čisti veš u ladicu, samo na dodir rasporka na njegovim bijelim gaćama iznenada preplavila vrela žudnja. Gledajući krišom ujutro iz kuhinje kako njezin naočiti i plećati muž pred ogledalom u hodniku češlja brkove i zakopčava modru uniformu sa zlatnim pucetima, morala je sjesti dok joj se noge ne prestanu tresti.
Uznemirio bi je jednakom snagom kao one davne večeri kad je kao štrkljasta mlada profesorica glazbe pratila kolegu na njegovom diplomskom ispitu i kad je u dvoranu ušao nepoznat mladić, vatrogasni inženjer, otkrit će se kasnije, koji je došao provjeriti ispravnost protupožarne opreme, pa tiho sjeo u prvi red, a dotad skladna Mozartova Sonata za violinu i klavir u A-duru stala se upravo groteskno raspadati. “Veronika, pa pička mu materina!” zavikao je na koncu maestro Jedlička iznerviran nepojmljivim, početničkim falšanjem darovite pijanistice. Gotovo dva desetljeća kasnije i dvije kćeri koje su u braku dobili i podigli, evo, do gimnazijskog uzrasta, njezina je ljubav za Marka jednakim naponom pucketala, zujala i iskrila, ali jednako silovita, bezumna i neukrotiva bila je, nažalost, i njezina ljubomora.
Počelo je jednim snom, kratko nakon vjenčanja. U svome snu Veronika je hodala niz korzo u blago ljetno predvečerje, srdačno usput pozdravljajući nekadašnje školske prijatelje i rodice, zaustavljajući se da kratko razgovara sa susjedama i tetkama, kad je ugledala muža. Prilazio joj je izranjajući iz žutog bagremovog cvata što se kovitlao na vjetru, takav prekrasan i neodoljiv da mu je potrčala ususret. Bez razmišljanja, željne noge nekako su je same ponijele. Ali, odnekud sa strane iskrsla je tada njezina vjenčana kuma Višnja, odgurnula je, ovila Marku ruke oko vrata i nešto mu šapnula, a on joj se bestidno nacerio i na Veronikine je oči i pred svim onim narodom na ulici čvrsto privukao i poljubio u usta. Veronika se skamenila od nelagode, okrenula se, a sve susjede i tetke i rodice zlurado su joj se smijale.
Zatim je Veronika ponovno pogledala Marka i Višnju, ali njih više nije bilo na korzu. Kroz gomilu i one guste bagremove latice jedva ih je opazila kako držeći se za ruke trkom zamiču iza ugla. Pojurila je za njima, no badava, iza ugla ih je izgubila. Ušla je u najbliži haustor i trošnim se drvenim stubama stala uspinjati, a stube su se dizale i spuštale i dizale i spuštale u beskraj, spajajući bezbrojne polumračne hodnike pune jeke iz kojih se lijevo i desno ulazilo u bijedne stanove u kojima su sitne bijele starice umirale pod golemim bijelim perinama, debeli muškarci u trenirkama igrali stolni tenis i slijepa smeđa štenad cijukala iz kartonskih kutija. Poslije duge i grozničave potrage došla je napokon do jedne sobe i našla Višnju gdje se gola uvija na nekakvom prašnjavom otomanu ispod tapiserije s jelenima i svoga muža kako kleči na podu, s licem u njezinu dlakavom krilu. Višnja je podigla glavu, pogledala Veroniku ravnodušno, gotovo prezirno, bez truna krivnje ili srama, pa kao nemarno pružila golu nogu i vrhovima prstiju gurnula vrata pred njezinim licem.
Vrata su se s treskom zatvorila, a Veronika se probudila drhteći, ljuta kao ris, te uhvatila šakama udarati usnulog, šokiranog muža. Nikako se nije mogla umiriti, trezveno prihvatiti da je ono bio samo san. Dapače, činilo se tako stvarno, poniženje je bilo tako živo da je otad čisto zamrzila kumu Višnju, i premda joj ništa nije rekla, jer takvo što, jasno, ne možeš ispričati da ti se ne smiju, udaljila se od Višnje, pustila da se njihovo prijateljstvo ohladi i umre. A kuma je bila tek prva od desetaka, možda i stotina preljubnica koje je Veronika otad imaginirala, i u snovima i na javi, iz dana u dan, ustrajno, iscrpljujuće, kad god bi koja konobarica, poštanska službenica, policajka, blagajnica, apotekarka, čak i razrednica njihove mlađe kćeri, pristojno pozdravila njezinog muža. “Koja ti je ovo?” pitala je stišćući zube i zabijajući mu oštre nokte u nadlakticu ako bi joj se učinilo da je prolaznica i samo pogledala Marka. Na kraju je sasvim prestala izlaziti s njim. Naprosto je postalo nepodnošljivo, koga god bi pogledala, mislila je da joj se sažaljivo osmjehuje, potiho joj se ruga.
Kad bi se pojavila na kolnom prilazu u vatrogasnu stanicu i hihot nekog prostaka upravo tada, znakovito umuknuo, i svi se muškarci smeteno zapiljili u nju, jedva bi skupila hrabrosti da uđe. Oni su je držali oholom dok je ukočeno prolazila kraj njih, a Veronika je ustvari bila na rubu suza, zadnjim je ostacima dostojanstva krila neizlječivi jad u duši. I nikakvim je racionalnim argumentima, poljupcima i zaklinjanjem njezin blagi i strpljivi, bezazleni Marko, njezin prostodušni, blentavi medo nije mogao uvjeriti kako ništa od onoga što ona zamišlja nije istinito, kako on odano, svim srcem, bez ostatka voli samo nju.
Doduše, od vremena do vremena i on bi izgubio živce. Ako bi se vatrogasna jedinica negdje borila s vatrenom stihijom koja je napravila desetke milijuna štete, srećom bez ljudskih žrtava, i ako bi zapovjednik s vrha ljestava šmrkom požrtvovno polijevao zapaljeni krov, bilo je izvanredno nezgodno da mu baš tada dođe podređeni s telefonom u ruci, odozdo vičući:
“Šefe, žena vas treba!”
“Ne mogu sad, poruči joj da ću kasnije nazvat!”
“Kaže da je hitno!”
“Reci, Veronika”, uzdahnuo bi umorno vatrogasni zapovjednik, odmičući kacigu da nasloni aparat na uho.
“Je li to dahćeš, Marko?”, upitala bi ga Veronika s druge strane kao umiljatim glasom. “Od čega si se tako zapuhao, dragi? Jesi se to popeo na svoju kurvu, đavo i tebe i nju odnio.”
“Ljubavi, molim te...”
“Nemoj ti meni ‘ljubavi’, gade jedan. Ubit ću te. Ubit ću i tebe i nju, pa idem u zatvor, radije nego da živim u sramoti."
Ne jedan zapovjednikov telefon je nakon razgovora sa suprugom završio u požaru koji je upravo gasio, ili bjesomučno izgažen teškom, okovanom vatrogasnom čizmom ili razbijen u kutu kancelarije. Na koncu joj je on oštro zabranio i da ga naziva na posao i da dolazi, svi su u stanici dobili izričitu zapovijed da je ne puštaju. Ali, te su mjere, kako možete pretpostaviti, samo potakle Veronikinu ljubomoru, razbuktale njezinu opsesiju u lijepim, visokim, žutim plamenovima. Hodala je po kući razdražljivo kao zvijer u kavezu, čupajući kosu i udarajući se šakama po glavi u iznenadnim i kratkim olujama suza. I onda joj je jednog jutra, kad je cure ispratila u školu, došla odlična ideja, savršen plan, tako jednostavan i logičan da se čudila kako ga se prije nije dosjetila.
Podmetnut će požar.
Dobro, ne baš pravi požar, već manju, bezopasnu vatru, samo da vatrogasci dođu, pa da se napokon jednom zauvijek raščisti je li onaj njezin na poslu ili se vucara za suknjama. U garaži je našla dva prsta nafte na dnu jednoga kanistra i nekoliko masnih krpa, zapalila ih u jednoj limenoj kanti u dvorištu pa otrčala do telefona i nazvala jedan jedan dva. “Vatrogasci, molim vas, brzo!” zamucala je užasnuto, a zatim dlanom brzo pokrila usta da ne prasne u smijeh.
Prošlo je možda najviše minuta kad se s druge strane gradića začula sirena vatrogasnih kola. Komunalna je služba parkirala uskoro na ulici i hitro, uvježbano razvukla crijeva za vodu, demonstrirajući prvorazrednu spremnost, dijelom zacijelo i stoga jer je dežurni na centrali odmah prepoznao adresu. A i dobro je da su požurili jer je vatra u dvorištu neočekivano nadišla Veronikina skromna htijenja. U onoj je kanti, utvrđeno je naknadnim uviđajem, jednom bio nekakav zapaljivi lak, pa je odozdo sunulo na najnižu granu jednog žgoljavog brijesta, s brijesta zatim frcnula iskra na drvenu garažu, s garaže liznuo plamen na katnicu koju je Veronika prije desetak godina naslijedila od pokojne bake, a sve dalje bila je raskalašena orgija vatre koju je teško pratiti.
“Gospođo Veronika!”, zaderao se pod prozorom zamjenik vatrogasnog zapovjednika, jedan Emil. “Gospođo Veronika, jeste kod kuće?”
“Emile!” odgovorila mu je Veronika izlazeći na prozor. “A gdje je Marko?”
“Marko je u županiji, imaju nekakvo savjetovanje svih vatrogasnih šefova.”
“Ooo, đubre!”, zavapila je žena gorko. “Ooo, životinja! Govno jedno pokvareno! Proklet bio i on i dan kad sam ga upoznala!”
“Gospođo Veronika, nemamo sad vremena za to. Morate smjesta napustiti objekt.”
“Ne dolazi u obzir!”, kazala je ona ponosno. “Radije ću umrijeti nego više i jednog jedinog dana živjeti s propalicom!”
I onda je na opće zaprepaštenje zatvorila prozor, nestala negdje u kući koju je proždirala buktinja i nikakvim je preklinjanjem nisu uspjeli dozvati da skoči na platno razapeto na ulici. Dvojica su pošla sjekirom razbiti zaključana vrata, no uskoro su se morali povući. Čitava vatrogasna jedinica, plus liječnica i dvojica bolničara kraj ambulantnih kola, plus nekoliko desetaka susjeda i namjernika, sve u svemu možda i dvije stotine ljudi u bespomoćnom je očaju promatralo kako njihova sugrađanka, jednom čuvena ljepotica, omiljena profesorica klavira, posvećena supruga i majka, u svojoj kući živa izgara.
Na ulici se u to zaustavila jedna službena Škoda i iz nje je bezumno iskočio vatrogasni zapovjednik. Kolege su ga pokušale zaustaviti, uhvatili su ga i na uho mu vikali da se smiri i ne luduje, no Marko im se spretno izmigoljio, ostavljajući im u rukama samo svoj crni sako, te neustrašivo utrčao u oganj. Trenutak kasnije krov se srušio na kat kuće i prsnuo je jedan prozor od vrućine. Stanje je postalo potpuno beznadno, takvu vatru nitko nije mogao preživjeti. Zgranuta je tišina zavladala na ulici, a jedna ili dvije žene su zgužvanim rupčićima tapkale suhe obraze misleći o dvije sirotice što su u jednome danu ostale i bez i majke i bez oca.
I tada je, čudesno i neshvatljivo, Marko izašao iz kuljajućeg ognja i dima sa ženom u naručju. Oteturao je nekoliko koraka i pao na ulicu, raščupan i čađav, kašljući, a Veronika ga je čvrsto grlila, sa širokim, radosnim osmijehom na licu, besprijekorna kao i inače. Svjedoci čak tvrde da im se činilo kao da se maločas počešljala i našminkana.
I ne treba joj se čuditi, ta je gospođa upravo dobila čvrst, neporeciv dokaz da je njezin suprug voli.
Iako, u nelagodi i krivnji vam moram priznati, vatrogasni zapovjednik nije toga jutra bio ni u kakvoj županiji na savjetovanju, već se sa stanovitom gospođicom zadržao u jednom motelu. I jednako je tako jednom davno imao aferu s kumom Višnjom. I desetke drugih konobarica, poštanskih službenica, policajki, blagajnica, apotekarki, čak i razrednicu njihove mlađe kćeri, taj je prostodušni, blentavi medo smotao.